Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u nedjelju je, u znak sjećanja na sutkinju, odvjetnicu i stranku ubijene prije 20 godina, održana komemoracija na kojoj su se predstavnici ustanova zauzeli za prevenciju takvih zločina, ali i njihovo strože kažnjavanje. U spomen na to trostruko ubojstvo, 22. rujna obilježava se kao Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Zbog toga valja podsjetiti kako su u javno savjetovanje upućene izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koje donose strože kazne za obiteljsko i seksualno nasilje, a koje bi se trebale primjenjivati od 1. siječnja 2020. One bi trebale konačno dokinuti ukorijenjenu politiku minimalnih kazni za nasilje, kojoj je posljedica nepovjerenje žrtava u sustav koji bi ih trebao zaštiti.

Neke od novosti koje donose izmjene Kaznenog zakona veće su kazne za nanošenje teške tjelesne ozljede bliskoj osobi (s jedne na tri godine zatvora), za nanošenje osobito teške ozljede minimalna kazna raste s jedne na tri godine zatvora, prijetnja bliskoj osobi ili trudnici, osobi s poteškoćama ili drugoj posebno ranjivoj trebala bi se goniti po službenoj dužnosti kao prijetnja službenoj osobi i sankcionirati sa šest mjeseci do pet godina zatvora. Za sakaćenje ženskih spolnih organa umjesto kazne od šest mjeseci do pet godina zatvora, moglo bi se u zatvoru provesti najmanje jednu, a najviše osam godina zatvora. Predlaže se da spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja, a za što minimalna kazna raste na godinu dana zatvora. Ako nadređeni spolno uznemirava osobu, mogao bi dobiti maksimalnu kaznu od dvije godine zatvora, a maksimalna kazna za bludne radnje trebala bi rasti s jedne na dvije godine zatvora. U Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji svako fizičko nasilje u kojemu je nastala ozljeda trebalo bi postati kazneno djelo, a psihičko i ekonomsko nasilje ostaju prekršaji. Predlaže se i da minimalna kazna za nasilje naraste s jedne na dvije tisuće kuna, a da za ponavljače nasilja minimalne kazne rastu s 5000 na 6000 kuna te s 15 na 30 dana zatvora.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić kaže kako nije rijedak slučaj da se u Hrvatskoj teška nasilnička djela procesuiraju prekršajno te se vrlo često događa da se ozbiljni slučajevi nasilja odgovarajuće ne prepoznaju.

"Upravo zbog toga, od velike su važnosti predložene izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu jednu od najvažnijih novina predstavlja izmjena čl. 10. toč.1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na način da se nasiljem u obitelji, umjesto tjelesnog nasilja, propisuje ‘primjena fizičke sile zbog koje nije nastupila tjelesna ozljeda‘, a što bi svakako trebalo pridonijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozlijede iz čl. 117. Kaznenog zakona, kao što to navodi i nositelj izrade nacrta prijedloga u tekstu, koji se nalazi na javnom savjetovanju. U vezi s tim ukazujem kako su navedene izmjene, koje su usmjerene na kazneno sankcioniranje tjelesnog nasilja u obitelji, svakako u duhu Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Naime, kontinuirano sam isticala da Istanbulska konvencija u svojim člancima 41. i 55. traži da se kazneno kvalificiraju sva djela tjelesnog nasilja te da se ono goni po službenoj dužnosti, a ne na prijedlog žrtve. Stoga, ni važeći Kazneni zakon ni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nisu usklađeni s Istanbulskom konvencijom te u tom smislu svakako pozdravljam i podupirem predložene izmjene", kaže pravobraniteljica Ljubičić te ističe kako je u svome radu na pritužbama građana utvrdila da sustav koji de facto bez učinkovitih mjera prevencije i resocijalizacije gotovo isključivo novčano ili uvjetno kažnjava obiteljske nasilnike te ih nakon toga vraća kući, dugoročno zapravo odvraća žrtve od prijavljivanja ozbiljnog nasilja.

"Analiza razvoja zakonske politike kažnjavanja, počevši od Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2003. godine do danas, pokazuje da je zakonodavac dosad u pojedinim segmentima prekršajnih odredaba širio raspon kažnjavanja, uvodio nove kvalificirane oblike ili blago pooštravao kazne, ali zakonodavnih intervencija kojima bi se znatnije utjecalo na sudsku politiku kažnjavanja nije bilo. Pogotovo se to odnosi na osnovni oblik prekršaja, odnosno temeljnu odredbu o zaštiti od nasilja u obitelji. Od zakona iz 2003. godine, kojim je propisana novčana kazna u rasponu od 1000 do 10.000 kuna ili kazna zatvora do 60 dana, zakonska politika kažnjavanja mijenjala se 2009. godine na način da je propisana novčana kazna u najmanjem iznosu od 1000 kuna, bez posebnog maksimuma, ili kazna zatvora do 90 dana, bez posebnog minimuma. Posljednjih 10 godina, zakonska politika kažnjavanja u pogledu osnovnog oblika je konstantna‘‘, kaže Ljubičić te ističe kako je primjena kažnjavanja i kazni u praksi za posljedicu imala politiku blagog kažnjavanja - što hitno treba promijeniti.

Njezine riječi potkrepljuje i istraživanje koje Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova provodi u okviru EU projekta "Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama" na uzorku od 470 prekršajnih presuda, a koje pokazuju da sudovi tendiraju blagoj politici kažnjavanja i odmjeravanjem izrečenih sankcija. Naime, prema ovom istraživanju prosječna novčana kazna u Hrvatskoj za nasilje prema ženama do sada je iznosila samo 1727,79 kuna. Prosječna uvjetna osuda iznosila je 21 dan, a prosječna kazna zatvora samo 19 dana.