Kako se može pročitati između redaka, nalazimo se pred novom promjenom arhitekture državnih blagdana. Kao prema nekom običaju kad je riječ o Hrvatskoj prve su neslužbene najave promjena ubrzo postale predmet nagađanja i špekulacija, praćenih ponekad poprilično šokantnim izljevima neznanja i nesnalaženja. Državni su blagdani pak iznimno važna pojavnost, jer predstavljanju snažnu točku političke i emocionalne identifikacije društva s temeljnim okvirom njegova djelovanja, tj. državom.

Prema dosta raširenom stavu nekih politologa, državni blagdani imaju ulogu važne sastavnice civilne religije (ili, institucionalne veze koja na mentalnoj razini spaja pripadnike nekog društva i građane neke države). Drugim riječima, svijest o pripadnosti široj zajednici ostvarena u obliku identifikacije s nekim simbolom, može postati presudnim kohezivnim čimbenikom društva ili države u nevolji. Česte promjene državnih blagdana, napose ako su još manjkavo obrazložene, unose nepotrebne i potencijalno vrlo štetne nejasnoće u društvo. Ali, prije negoli se osvrnem na izgledne promjene državnih blagdana, treba kratko baciti pogled na postojeće (ne ulazeći ovdje u blagdane koji nemaju izravne veze sa samostalnom hrvatskom državom). Dobrim dijelom zato što nije rijetkost suočiti se s raširenim neznanjem o njima.

Najprije, na dan 25. lipnja državni je blagdan naziva Dan državnosti RH. Navedenog dana prije 28 godina (1991.), Sabor je usvojio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Prvim dokumentom Hrvatska je pokrenula s jedne strane, proces razdruživanja ili odvajanja od Jugoslavije, a s druge postupak međunarodnog priznanja. Dan svakako zaslužuje status državnog blagdana, jer je spomenutom odlukom Hrvatska presudno zakoračila u proces postizanja pune samostalnosti, premda nije (bar kako se meni čini) postala samostalna država. Potom, na dan 5. kolovoza dvostruki je državni blagdan naziva Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Navedenog dana prije 24 godine (1995.) hrvatske su vojno-policijske snage oslobodile Knin, do tada središte srpske pobune u Hrvatskoj. Ta pobjeda hrvatskih snaga unijela je ključnu promjenu u odnos snaga na hrvatskom i bosansko-hercegovačkom ratištu te omogućila uspostavu trajnog mira. Kako se njime obilježava presudna vojna pobjeda koju su iznijele hrvatske snage, može se zaključiti da je zakonodavac uspio pronaći spretno rješenje kojim je objedinio stratešku važnost trenutka i nužnu zahvalu ljudima koji su je ostvarili. Konačno, na dan 8. listopada državni je blagdan Dan neovisnosti RH. Navedenog dana prije 28 godina (1991.), Sabor Republike Hrvatske prekinuo je sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju Jugoslaviju (usvajanjem Odluke o raskidu državno-pravnih sveza između Republike Hrvatske i ostalih republika i pokrajina koje su tvorile dosadašnju SFRJ). Hrvatska je ovom odlukom konačno postala suverenom i samostalnom državom, tj. do kraja suspendirala bilo koji pravni akt bilo kojeg tijela koje je nastupalo uime nekadašnje Jugoslavije te proglasila nelegitimnim i nelegalnim svaku saveznu instituciju koja je djelovala na njezinu teritoriju. Ovom odlukom Sabora Hrvatska je završila proces razdruživanja, ili odvajanja, ili izlaska iz Jugoslavije, pa onda s punim pravom navedeni dan ima status državnog blagdana.

Postojeće trojstvo ključnih blagdana uvedeno je u drugom desetljeću postojanja samostalne hrvatske države. Najprije je parlamentarna većina lijevog centra 2001. ukinula obilježavanje Dana državnosti RH na dan 30. svibnja (pridajući mu status spomendana), i uvela obilježavanje državnog blagdana istog naziva na dan 25. lipnja. Također, ista je parlamentarna većina uvela obilježavanje državnog blagdana naziva Dan neovisnosti RH, na dan 8. listopada. Postojećem blagdanu Dan domovinske zahvalnosti ista je parlamentarna većina 2001. pridala riječi Dan pobjede, da bi parlamentarna većina desnog centra 2008. sada Danu pobjede i domovinske zahvalnosti dodala obilježavanje i Dana hrvatskih branitelja.

Nema nikakve dvojbe da je najviši stupanj kontroverzi u javnost unijela odluka o ukidanju Dana državnosti na dan 30. svibnja. Taj je državni blagdan uvela HDZ-ova parlamentarna većina u ožujku 1991., a na prijedlog predsjedništva stranke. Naime, 30. svibnja 1990., oko devet sati ujutro, grupa HDZ-ovih zastupnika praćenih ovećom skupinom građana koja je pjevala, skandirala i pljeskala pojavila se pred vratima tadašnjeg Sabora Socijalističke Hrvatske. Trenutak je bio od stvarne povijesne važnosti jer je upravo trebalo početi zasjedanje parlamenta, a nakon višestranačkih izbora na kojima je pobjedu odnio HDZ, postavši tako prva nekomunistička stranka na vlasti u Hrvatskoj nakon gotovo pola stoljeća. Nema sumnje da se radilo o jednom od prijelomnih trenutaka novije hrvatske povijesti, jer je u Hrvatskoj završeno komunističko razdoblje. Na efektan način prepoznali su ga i neki od okupljenih građana, noseći oveći transparent na kojem je pisalo: “Nikada više komunističke diktature!”.

Nesumnjivo nulta točka novije hrvatske povijesti, a osim toga i početak demokratske Hrvatske (jer je novo republičko čelništvo s demokratskim legitimitetom izabrano na tom zasjedanju), za vladajući je HDZ 30. svibnja 1990. bio od velike važnosti zbog još tri razloga. Najprije, mogao je predstavljati početnu točku na putu prema državnosti jer je politički program te stranke sadržavao viziju samostalne hrvatske države. Potom, HDZ je nakon dolaska na vlast dosljedno odlučio provesti u djelo politički projekt izvornog hrvatskog suvereniteta, odnosno autonomno pravo hrvatskog naroda na slobodno odlučivanje o svim pitanjima političkog, društvenog i gospodarskog ustrojstva. I ovo je, naravno, otvaralo put prema državnosti. Zatim, a na čemu je posebno inzistirao Franjo Tuđman, dolazak HDZ-a na vlast omogućit će provedbu političkog projekta nacionalne pomirbe, odnosno prevladavanja pogubnih posljedica radikalnih i isključivih ideologija iz domaće povijesti te objedinjavanje “duhovnih snaga” hrvatskog naroda u smjeru slobode i suverenosti. U spomenutom prijedlogu predsjedništva HDZ-a, tj. “preporuci čitavom hrvatskom narodu u domovini i iseljeništvu, te svim građanima Hrvatske” na proslavu “svehrvatskog dana državnosti”, najvažnija je posljednja rečenica koja u cijelosti glasi: “Neka cijeli hrvatski narod 30. svibnja slavi kao dan duhovnog pomirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za boljitak i sreću svoje hrvatske domovine”. Do sada se obično smatralo da je projekt nacionalne pomirbe najdosljednije primijenjen u vrijeme Domovinskog rata (ili u trenutku vanjske opasnosti), ali u ovom dokumentu zapravo treba tražiti prvu praktičnu programsku razradu jedne od najvažnijih Tuđmanovih ideja. Sabor je preporuku prihvatio, pa je u ožujku 1991. uveo novi blagdan naziva Dan državnosti RH.

Napadi na HDZ zbog Dana državnosti počeli su odmah nakon uvođenja novog blagdana. Uglavnom su se sastojali od optužbi da je Tuđman uspostavio vlastiti blagdan, ili vlastiti spomendan, ili da je, pak, tom danu pridao pogrešnu ili tendencioznu važnost. Za predstavnike SDP-a “bolje” bi bilo da se odredio “neki drugi dan”, primjerice, “dan kada je donesen hrvatski Ustav (22. prosinca), ili neki drugi dan koji bi se tek mogao dogoditi - onaj kada eventualno proglasimo važećim članak 140. Ustava o odcjepljenju”. Iz Saveza reformista Hrvatske i Lige socijalnih demokrata traženo je da se iz “simboličkih i načelnih razloga ukine blagdan Dan državnosti, 30. svibnja, jer državu ne konstituira dolazak jedne stranke na vlast”. Za HSLS je uvođenje Dana državnosti 30. svibnja bilo “slavljenje unaprijed, jer Hrvatsku suverenost tek stvarno treba izboriti”. Svakako je točno da Hrvatska 30. svibnja 1990. nije postala samostalna država (podsjetimo - tada je njezino ime bilo Socijalistička Republika Hrvatska - i još je bila jedna od republika jugoslavenske federacije), ali bit će da su kritičari u nečemu ipak u pogrešnom smjeru uputili žaoku svojih napada: podsjetimo opet, HDZ nije navedeni dan tumačio kao dan uspostave samostalne hrvatske države, nego dan uspostave izvornog suvereniteta (prava na autonomno odlučivanje) hrvatskog naroda, kao početne točke priželjkivane samostalnosti. Termin državnost u njegovu nazivu uzet je zasigurno iz propagandno-simboličkih razloga: teško je naći riječ koja tako dobro odzvanja, a nesumnjivo upućuje u stvaran cilj njegovog predlagača. Ipak, HDZ-ovi protivnici dočekali su trenutak osvete. Nakon poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima u siječnju 2000., novi je režim započeo sa sustavnom “detuđmanizacijom” hrvatske države, odnosno nespretnom i zlonamjernom politikom ukidanja svega što je ocijenio “negativnom prtljagom” iz vremena HDZ-ove vladavine. Između ostaloga, ukinut je državni blagdan Dan državnosti 30. svibnja.

Trenutak je za povratak aktualnim naznakama promjena arhitekture državnih blagdana. Kako se može nazrijeti, HDZ namjerava vratiti Dan državnosti RH na dan 30. svibnja. Tu, neovisno o tome što se radi o jednom od prijelomnih dana novije hrvatske povijesti koji zavređuje status državnog blagdana, zakonodavac može očekivati nekoliko poteškoća. Najprije, većina građana Hrvatske nesumnjivo termin državnost poistovjećuje s de facto trenutkom postizanja statusa samostalne države, pa postoji nesuglasje između stvarnosti koja se dogodila 30. svibnja 1990. u Saboru, i prevladavajuće percepcije o tome što se doista tada dogodilo. Nazivi državnih blagdana, naime, ipak bi trebali u što je moguće većoj mjeri odgovarati onome što se dogodilo na dan kada se obilježava. Zatim, hrvatsko društvo sad već sedamnaest godina obilježava Dan državnosti 25. lipnja, pa će eventualna promjena zasigurno unijeti neke nedoumice. Opet, isto je hrvatsko društvo prije promjena 2002. već steklo jedanaestogodišnje iskustvo obilježavanja Dana državnosti na dan 30. svibnja, pa bi povratak možda mogao dovesti do stanovitog bistrenja pojmova. Potom, ponovno uvođenje blagdana Dana državnosti na dan 30. svibnja, nužno znači promjenu naziva aktualnog blagdana Dana državnosti koji se obilježava 25. lipnja. Kako će se, dakle, sada zvati potonji? Nisam uspio doći do preciznog podatka, ali izbor nije prevelik: pretpostavljam Dan samostalnosti, jer termin neovisnost otpada, budući da je “rezerviran” za 8. listopada. Zanimljivo će također biti vidjeti kako će na prijedlog reagirati prvaci stranaka koje su se 1991. snažno usprotivile uvođenju Dana državnosti 30. svibnja, a danas pripadaju HDZ-ovoj većini u Saboru (HSLS i Milorad Pupovac, tada predsjednik Lige socijalnih demokrata).

Nije nevažno spomenuti da bi ponovno uvođenje Dana državnosti na dan 30. svibnja značilo i jedan neradni dan više. Ako bi se primjerice dan okupacije Vukovara također proglasio blagdanom, eto još jednog neradnog dana. Dakle, promjena arhitekture državnih blagdana ima i ekonomsku dimenziju koju zakonodavac također ne smije zanemariti. Jednako je važno znati da se ljudi iznimno lako nauče na dulja neradna razdoblja do kojih dolazi, osim godišnjih odmora, i spajanjem blagdana. Trenutačno je kod nas takvo razdoblje druga polovina lipnja, kada se u razmaku od desetak dana obilježavaju tri državna blagdana. Svako bi dakle smanjivanje broja neradnih dana dovelo do pada političke popularnosti.

Osim (eventualno) novouspostavljenog državnog blagdana Dana državnosti i onda posljedično novog blagdana na dan 25. lipnja, zakonodavac bi svakako računa trebao povesti i o nekim drugim važnim datumima iz novije hrvatske povijesti. To su: 22. prosinca 1990., kada je Sabor proglasio novi hrvatski Ustav, 19. svibnja 1991., kada je referendumskom odlukom hrvatski narod odlučio napustiti Jugoslaviju, 18. studenoga 1991., pad Vukovara, 15. siječnja 1992., kada je nastupilo međunarodno priznanje Hrvatske, 15. siječnja 1998., kada je uspješno okončana mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, ili jedinstveni mirotvorni pothvat u Europi XX. stoljeća, i 1. srpnja 2013., kada je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije.

Svakako će posebno važno biti javnosti na pregledan način predstaviti (eventualne) promjene. Najbolji način da se to učini vjerojatno je dobro osmišljena i precizno plasirana propagandna aktivnost koja bi morala jasno pokazati da Hrvatska nije u jednom trenutku napustila Jugoslaviju i postala samostalnom državom, nego da je riječ o procesu, ili skupu događaja koji su se zbili u duljem razdoblju. Temeljni su dani tog procesa 30. svibnja 1990., 22. prosinca 1990., 25. lipnja 1991., 8. listopada 1991. i 15. veljače 1992. Hrvatska je 30. svibnja 1990. izišla iz jednopartijske diktature, 22. prosinca 1990. ustavom zajamčila demokratski politički i društveni ustroj, 25. lipnja 1991. počela se odvajati iz Jugoslavije, a 8. listopada konačno dovršila taj proces, da bi 15. veljače 1992. njezinu samostalnost priznala međunarodna zajednica. Zašto je ovo važno znati? Zato da bi se umanjili politički sukobi i izbjegla javna nesnalaženja koja su dominirala hrvatskom javnosti od kraja 2001. Primjerice, suočen s tvrdnjom prema kojoj 8. listopada nije Dan državnosti, jedan stanovnik Zagreba odgovorio je: “Čekaj malo, kako nije, zar nismo mi tada raskinuli veze sa SFRJ?”. Drugi je, pak, karakteristično konstatirao: “Svaka vlast obilježava druge datume. Smatram da je to sramotno i nisu građani krivi što ništa ne razumiju”. Što bi bili manje zbunjeni promjenama državnih blagdana, građani bi se razumljivo s njima lakše poistovjetili.

Ako se već odlučio za promjene državnih blagdana, onda bi zakonodavac trebao težiti njihovoj cjelovitosti i sveobuhvatnosti. Uvođenje dva ili tri nova državna blagdana i neradna dana, napose u kontekstu rastuće robotizacije proizvodnih procesa, ne bi bilo preveliko opterećenje za domaću industriju, a imalo bi prednost konačnog, tj. trajnog rješavanja ovog pitanja. Ili sve, ili ništa.