Kada duboko zađemo u korizmeno vrijeme, vrijeme iščekivanja, priprave, molitve i posta, sustignu nas i promišljanja o vlastitom životu. Kad je radni vijek iza nas, kad su i bližnji na vječnom počivalištu, tek tada shvatimo što je predstavljao dijalog. Dijalog je svakom danu davao smisao, on je značio imati s kim podijeliti misli, osjećaje, a ponekad i šutnju.

Što nam preostaje kad više u našoj blizini nema nikoga vidljivoga i opipljivoga? Preostaje nam poniranje u prošlost i predavanje uspomenama… To može trajati neko vrijeme, ali nas tuga i samoća ubrzo opet sustignu i ne napuštaju lako. Međutim, već dulji niz godina ne bih se održala da se nisam uhvatila za Božje skute i s Njim - Ocem Nebeskim započela dijalog. Predana iskrenoj molitvi, u tišini sobe, osjećala sam Njegovu blizinu, znala sam da me čuje i želi me utješiti, baš kao pravi Otac svoje dijete. Zato mi je preduskrsno vrijeme korizme u odnosu na adventsko vrijeme mnogo bliže, duboko proživljavam križni put, Muku Isusovu i divne korizmene napjeve našega župnog Zbora mladih. Tada pozorno, uvijek iznova, slušam kako je Isusova Muka čvrsto povezana s čovjekovim životom. Padovi pod križem i naši su usponi i padovi, ali uvijek ostaje nada da ćemo pobijediti teškoće i uskrsnuti nekim novim životom. Koliko puta u svojoj propovijedi na sv. misi naš župnik kaže kako sve manje ljudi dolazi u crkvu, sve je više kritičara, a sve manje vjernika. Itekako razmišljam o tim riječima, ali kad se osvrnem na svoje susjedstvo, znance i prijatelje, dakle ljude u svojem okružju, primijetim da svi s radošću i s nestrpljenjem iščekuju i dočekuju blagdane – Božić i Uskrs. Bili vjernici, agnostici, ateisti ili ini, svi se okupljaju u krugu obitelji u svečanom raspoloženju oko blagdanskog stola. Što to znači? Ne bih rekla da je to samo tradicija koja je duboko usađena u svijest našeg naroda. Usudila bih se ustvrditi da je to iskonska potreba svakog čovjeka za Bogom, za Njegovom pomoći, osloncem i zaštitom, koliko god to mnogi pojedinci ni sebi ne bi priznali jer tobože "ne vjeruju".

Kad potrebu za Bogom daroviti pojedinac pretoči u umjetničku riječ, nastaje umjetnost. Idući tim tragom, ovih preduskrsnih dana uzeh u ruke antologiju hrvatske poezije pod naslovom Krist u hrvatskom pjesništvu. Ostah u čudu zbog otkrića kako je toliko mnogo pjesnika pisalo o Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu, a da mi, kao čitatelji, o tome znamo malo ili nimalo. To otkriće najbolje oslikava i potvrđuje stih A. B. Šimića: Pjesnici su čuđenje u svijetu… Tu se nameće i kritička misao – eto, kako isključive ideologije mogu zakinuti i umjetnike i čitatelje! Na sreću, ideologije su prolazne, a umjetnička riječ ostaje trajna. No na žalost, moram primijetiti da već dovoljno godina živimo u slobodnoj Hrvatskoj, a još uvijek u školskim programima nema pjesnika s vjerskom tematikom koji po snazi umjetničkog izričaja to itekako zaslužuju.

Kad govorim o "iznenađenju" u duhovnoj poeziji, započet ću s pjesnikom Ivanom Mažuranićem. Na spomen pjesnikova imena odmah pomislimo na njegov ep Smrt Smail-age Čengića i tu nekako zastanemo. Kad pozornije iščitamo zapise o njegovu životu i djela, shvatimo da je imao iznimno angažiran život i kao književnik i kao političar. Humanistički obrazovan razvija bogatu književnu aktivnost, a kao političar pokušava organizirati Hrvatsku kao modernu državu – s brojnim kulturnim i znanstvenim institucijama. Na banskoj stolici, kao prvi ban pučanin, ostaje do umirovljenja – do 1880. godine. Da bi sve zamisli ostvario, neminovni su bili sukobi s brojnim protivnicima i neistomišljenicima, pa iako čvrst i ustrajan, autoritet onog vremena, itekako "pada pod križem" i dirljivo se obraća Bogu u pjesmi Žrtva: Što da Ti dam, o dobri Bože moj, Za preveliko milosrđe Tvoje? Prebogat Ti si, vas ov svijet je Tvoj, A moji grijesi sve su imanje moje. Pjesnik je u svojoj molitvi skroman, ponizan i raskajan. Ne srami se Stvoritelju svomu otkriti svoju napaćenu dušu i zatražiti oprost: Jaganjče božji, to mi s ramena, Ah, grešno skini breme strvena. Ubrzo slijedi olakšanje, utjeha, pjesnik vjeruje u Božje milosrđe, vjeruje u oprost: Ne zdvoji, dušo moja, ah, ne zdvoj, Bog tvoj se otac milostivan zove; Svog Sina radi bit će otac tvoj I riješit će te on nezgode ove: Za oplakane prima ukore, On, dobar otac, žrtvu pokore. U toj svojoj molitvi pjesnik postaje i blizak današnjem vjerniku. Preko minulih godina svijetli njegova Žrtva i nama danas – kao put kojim trebamo ići u susret Bogu i Sinu Njegovu Isusu blagom.

U ovoj prigodi moram spomenuti meni posebno dragog književnika Augusta Šenou. On nije stvarao djela izrazito duhovne tematike, ali je njegovo sveukupno stvaralaštvo u moralno-vjerskom smislu kršćanskoga nadahnuća. Za razliku od Mažuranića, Šenoina pjesma O Uskrsu nastala je u pjesnikovu prepoznatljivom optimističkom, vedrom duhu: O Uskrsu bilo, kad ustade Spas,

Od zlata drhće ravnina, Kroz uzduh lijeva zvona se glas, U slavu Božjega sina. Na puteve vrvi hrvatski puk, Sve radosno obraz mu blista, Zvonova seoskih slijedeći zvuk, Pobrzala svjetina čista. Šenoino čovjekoljublje utkano je i u ove stihove, pa njegov ushit slikovito obuhvaća baš sve: i prirodu, i puk, a nadasve Božjega Sina. Kako je lako i lijepo "družiti se" s pjesnikom velikog i čistog srca, koji nam s lakoćom prenosi pobožnost svoju. Upijajući dobrotu i ljubav opjevanog Isusa, napajajmo se na stihovima poput ovih i jačajmo tako svoju vjeru.

Najveće bi iznenađenje u nizu autora povezanih s ovom temom mogao biti Vladimir Nazor. O tom dijelu Nazorova stvaralaštva doznajemo od Nedjeljka Mihanovića. Mihanović, književnik i političar, objavljuje eseje, kritike i priređuje kritička izdanja hrvatskih pisaca. Mihanović je 1975. godine doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu disertacijom Lirika Vladimira Nazora. U njoj iscrpno piše o Nazorovoj knjizi Ja vjerujem koja sadrži pjesme religioznog nadahnuća. Tu se spominje pjesma K Bogu koja svjedoči o dubokoj Nazorovoj vjeri – što se otkriva u stihu: Bože, ja sam uvijek nosio te živa, Na dnu duše svoje.

Doista je poezija s duhovnom tematikom prava senzacija – prema Mihanovićevim riječima – s obzirom na predodžbu Nazora kao pjesnika NOB-a i uglednog intelektualca koji je u to vrijeme, a i poslije u Jugoslaviji obnašao važne političke dužnosti. U zbirci Nove pjesme (1913.) zapazila sam pjesmu Uskrs. U njoj već na početku prepoznajem dobro nam poznatoga autora ditirampskih zanosa, pjesnika za kojega je priroda fenomen i o njoj uvijek pjeva metaforično, hiperbolično i onomatopejski – pretvarajući ju na taj način u živo biće: I sva gnijezda pjevaju po luzima, I do tri mora zatonima krkoče, I bezbroj r‘jeka grmi niza pragove, Uz šumor granja, uz krik surih orlova, Uz glas iz raka, kojim ploče pucaju: Hozana na visinama! Hozana u nizinama!

Hozana, rode moj! Iz prirode kao zvučnog dekora izranja Krist u svoj svojoj snazi i moći: I gledam: eto, iz te pare krvave Hrist ide: na vrh on se golem popeo I pustom mnoštvu, što je preda nj gurnulo, Hljeb mira lomi, d‘jeli jedro sjemenje Za ljepše berbe i za žetve slavnije. Svemoćan je Krist, a u isto vrijeme plemenit i velik u svojoj dobroti, skrbi se on za svoj narod kao pastir za svoje stado: I grme r‘jeke ispod nogu Njegovih, I orli kriče iznad glave Njegove, I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj Visoko na visinama, Duboko u nizinama: Hozana. Sine Davidov! Hozana, rode moj! Izljev bujnog mediteranskog temperamenta tu kulminira. Personificirana priroda slavi Kristovu nazočnost, a posebnu snagu pjesničkoj slici daje refren, zapravo poklik, koji asocira na svečani doček Isusa pri ulasku u Jeruzalem. Prema Matošu, Nazor je pjesnik hrvatske energije, ali tom pjesmom nedvojbeno – s ushitom poručuje nam: Slavite i zahvaljujte Isusu, Gospodaru i Otkupitelju našemu.

Vjerujem da su i vas, dragi čitatelji, dirnuli ti prizori radosti i ljepote. Tu je sve što čini obitelj i dom: ukućani, ambijent, ljubav i Isusova blizina. Pjesnik jednostavnim, a tako mekim i skladnim pjesničkim slikama ističe tradicionalne vrjednote. Tko ne bi poželio život u takvoj obitelji, ta u njoj vlada Božja skladnost! Samo iz dobrog i istinski pobožnog srca mogu izići tako tople i ljupke riječi.

Vodimo se pritom mudrošću Majke Tereze: Ljupke riječi mogu biti kratke i jednostavne, ali je njihov odjek beskonačan.