Završio je osnovni dio UEFA-ina čuda zvanog Liga nacija. Oko svrhovitosti tog natjecanja mišljenja su još uvijek podijeljena, a ni sama UEFA još nije donijela konačnu odluku hoće li ono postati konstanta. No njegova sudbina više i nije toliko važna koliko je bitno vidjeti što je to novo natjecanje donijelo Hrvatskoj.

Ušli smo u njega nakon nezaboravnog ljeta u Rusiji, kada smo postali svjetski doprvaci i najveća priča nogometnog svijeta. Taj nas je rezultat svrstao u europsku elitu i u početku nam je to bio - problem. Opijeni uspjehom iz Rusije i suočeni s potrebom polagane smjene generacija, nismo se baš odmah dobro snašli. Krenuli smo opterećni raznim problemima, od kojih su neki bili baš specifični za nas same. U rujnu su igrači još bili u nirvani i pod utjecajem svega što su proživjeli u Rusiji, ali i nakon povratka. Nezapamćeni doček u Zagrebu pa onda i oni manji po gradovima odakle su naši nogometni junaci ostavili su traga. Onda su zaredale ozljede ključnih igrača, pa igranje pred praznim tirbinama. Sve to je itekako utjecalo na konačni rezultat. Na kraju smo ispali iz elite, ali ne trebamo baš nimalo biti nesretni.

U četiri vrlo jake utakmice u Ligi nacija pokazali smo svega i svačega, no rapidno smo popravili dojam u samom finišu. Ispali smo, ali ne bi to bilo tako da u Rusiji nismo živjeli do posljednjeg dana. Jednostavno su nam prerano došli novi veliki izazovi nakon SP-a, ali se pokazalo da imamo mudrog izbornika. Možda se to tako danas ne čini, ali Hrvatska je, kada se sve zbroji i oduzme, dobitnik ove jesenske kampanje u Ligi nacija.

Nije počelo dobro. Jednostavno, nismo baš odmah mogli prihvatiti članstvo među nogometnim bogovima. Dogodio nam se Elche i "šestica", koja još uvijek peče. No nije nas ubila, nego samo ojačala. Dokaz su dvije posljednje utakmice. Kada su nas svi već optisali, kada nam je opasno visio status nositelja u ždrijebu kvalifikacija za Euro 2020., Hrvatska je pokazala svoje pravo lice. Na epsku hrabrost dobili smo Španjolsku u Zagrebu, a na Wembleyu smo bili na korak do velikog pothvata i ulaska na Final Four doslovce iz trećeg reda. Dijelilo nas je prokletih 12 minuta u kojima je na naplatu došla ogromna energetska potrošnja u susretu sa Španjolskom.

- Izgubili smo protiv Engleske, ali smo bili hrabri i ponosni. Englezi su bili svježiji i odmorniji od nas, što je do izražaja došlo u završnici susreta, kada smo ostali bez energije i koncentracije, pa smo primili dva pogotka nakon prekida. Liga nacija nama je poslužila kao priprema za kvalifikacijski ciklus za Eura 2020., koji počinje na proljeće. Naravno, sad mi je žao, kad smo već bili toliko blizu, što nismo napravili bolji plasman u Ligi nacija, ali nisam ja čovjek koji će očajavati. Ovo je bilo teško natjecanje, u kojem smo igrali protiv iznimno jakih reprezentacija. Ušli smo u njega s objektivnim problemima, ali smo s vremenom rasli i na kraju smo bili na korak do prvog mjesta u skupini. Ponosan sam na igrače, a sada moramo čekati ishode ostalih utakmica kada je u pitanju status nositelja u kvalifikacijama za Euro. No vjerujem u pozitivan rasplet - rekao je Zlatko Dalić, izbornik hrvatske reprezntacije.

Taj spori start u Ligu nacija, zanimljivo, nije ojadio naciju. Prvi put je to prihvaćeno kao nešto sasvim normalno. Izbornik je ostao miran, uvjeravao kako će sve sjesti na svoje mjesto i to se malo-pomalo dogodilo. I to je još jedno od dobrih lica Lige nacija ako se gleda iz kuta Hrvatske. Prema prijašnjem kalendaru, sada bismo odradili tri ili četiri kvalifikacijske utakmice i vjerojatno bismo bili u ozbiljnoj panici. Ne bismo drukčije izgledali u početku kvalifikacija nego što je to bilo u Ligi nacija, a, uz to, Dalić ne bi imao priliku isprobavati i proširivati roster.

Ovako je samo bio dodatno ohrabren u ubrizgavanju svježe krvi u reprezentaciju. Stvorio je konkurenciju, što je uvijek vitalno za kvalitetu reprezentacije. Premda ima onih koji misle kako u reprezentaciji moraju postojati nedodirljivi, to nikada nije dobro. Jasno je da takvi postoje, ali samo do trenutka dok se ne pojavi netko tko ih je spreman ugroziti. U ofenzivnom dijelu to smo dobili. No dobili smo potvrdu i još jednog, za Hrvatsku presudnog, detalja. Euforija koja se formirala nakon ruske bajke nije bila kratka daha. Cijela Hrvatska obožava svoju nogometnu reprezentaciju, a to je pogonsko gorivo koje je iz igrača uvijek izvlačilo maksimum.

- Kroz Ligu nacija dobili smo dvije stvari. Isprobali smo mlade igrače poput Vlašića i Brekala, koji su pokazali kako se na njih s punim pravom može računati u budućnosti te da su potencijalni nositelji reprezentacije u sljedećem desetljeću, te povratak sinergije s navijačima. U ovih godinu dana otkako sam izbornik vratila se ljubav prema reprezentaciji i to smatram najvećom našom pobjedom - tvrdi Dalić.

I nisu to samo Vlašić i Brekalo. Dalić je dobio i Jedvaja, u kojeg se jako sumnjalo. Stvorit će se kroz U-21 reprezentaciju još takvih ljudi. A Dalić će im dati priliku jer je hrabar i ne pati ni od kakvih kompleksa. Pravi čovjek na pravom mjestu i u pravom trenutku. Htjeli mi priznati ili ne, događa nam se ozbiljna smjena generacija.

Dio zaslužnih je otišao, dio je na izlaznim vratima. Za neke od tih igrača zamjene postoje i dokazale su se, ali za neke ih još nemamo. Modrića i Rakitića nikada nećemo moći zamijeniti na pravi način jer takvih igrača na obzoru nemamo. I to je Dalićeva najveća glavobolja. Kako oživiti Matea Kovačića, od kojeg se stalno nešto očekuje, a on daje jako malo. Kreditirati ga i dalje ili se okrenuti drugim rješenjima, pitanje je za milijun dolara. Danas još uvijek imamo vođu u liku Luke Modrića, ali sutra? To je veliko pitanje. Iako, možda ne moramo biti previše tjeskobni jer je u našoj reprezentaciji priroda uglavnom uvijek učinila svoje. Uvijek se pojavio netko. I zato na sve što se događalo u Ligi nacija ove jeseni ne treba gledati samo kroz rezultat. Dojma smo kako je dugoročno Hrvatska više dobila nego što je izgubila...