Vratit ću se u svoj grad, uvijek je ta težnja u meni. U Vukovaru mi je i srce i duša! Svagdje sam bio prihvaćen, ali u Vukovaru sam mirniji, to je moje, moj grad. Te riječi izgovara danas, 27 godina nakon pakla rata u Vukovaru - pri čemu inzistira na terminu grad heroja, a ne grad heroj - branitelj toga grada 1991. Antun Dugan - Samuraj.

Nadimak je stekao u ratu, u svom Vukovaru, gdje je ostao do posljednjeg dana. Nosio je, naime, za pojasom nož koji je sam izradio. Izišao je u proboju jer se živ neprijatelju nije htio predati. Nakon rata Dugan je onaj u vojničkoj odori koji je svih proteklih godina dostojanstveno bio na čelu Kolone sjećanja, 5,5 kilometara pješice od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, ponosno noseći zastavu 204. vukovarske brigade. "To je naš ratni stijeg i dana mi je velika čast da ga nosim ulicama grada na 18. studenoga. Uvijek kažem - da je Blago Zadro živ, on bi ga nosio, ja bih išao iza njega", kaže Dugan, dodajući kako zbog toga "mora služiti na čast i ponos" svojim suborcima, majkama, djeci poginulih i nestalih... "I kad ne budem mogao hodati, valjda će me u kolicima gurati, a ja ću i tada nositi tu zastavu", istaknut će taj danas 64-godišnji umirovljeni pukovnik, koji je, valja i to reći, i autor idejnog rješenja zastave legendarne 204. vukovarske brigade. Također, potpisuje autorstvo projekta spomenika 5. gardijske brigade "Sokolovi" u vojarni u Vinkovcima, čiji je nakon Vukovarske bitke bio pripadnik do umirovljenja.

U danima obrane Vukovara bio je Antun Dugan na položaju u središtu grada, gdje je tada i živio, a sa svojim suborcima odlazio je u ispomoć kamo god je trebalo, od Sajmišta do Trpinjske ceste. Dvaput je bio ranjen, no u bolnici nije htio ostati. Priča i kako se Vukovar u jesen ‘91. "branio srcem". "Nedostalo je oružja, nismo imali vojnog znanja jer smo bili radnici Borova, Vupika... A morali smo naučiti kako braniti grad kuću po kuću, licem u lice s neprijateljem. Moji su roditelji sredinom rujna zaklani u svojoj kući na Sajmištu, a nekoliko dana poslije zarobio sam dva četnika i ni čvoku im nisam opalio", kazuje o tim, najtežim, danima. U proboj je otišao u noći 16./17. studenoga i nakon dvije noći i dana hoda po mraku, kiši i hladnoći, pokraj neprijateljskih linija, uspio se domoći Vinkovaca. Ondje danas živi obiteljskim životom makar su "u glavi uvijek 90-e". Kao i pitanje pravde za Vukovar - kazna za zločine i istina o nestalima.