Za točno godinu dana Osječko-baranjska županija bit će domaćin Dana hrvatskog turizma, a u povodu toga to će područje posjetiti više od 2500 turističkih djelatnika i turoperatora, i to kako bi iz prve ruke vidjelo što to Slavonija, Baranja i Podunavlje nude. Stoga je u petak, 19. listopada, turistička konferencija "Istra jučer – danas Slavonija" u organizaciji Glasa Slavonije, a pod pokroviteljstvom Osječko-baranjske županije, Grada Osijeka i Turističke zajednice Osječko-baranjske županije, bila izvrstan uvod u tu manifestaciju.

Zamisao te panel-diskusije bila je pomoći svima koji žele sudjelovati u razvoju kontinentalnog turizma da nešto nauče iz istarskog poučka. Naime, upravo je unutrašnjost Istre prije 20 godina bila potpuno nepoznata i neprepoznata kao turistička destinacija za inozemne goste. Uvjerenje domaćeg stanovništva bilo je da, osim obližnje obale, unutrašnjost nema što ponuditi, niti da je komu zanimljiva. Prvi turisti pokazat će da oni koje zanima eko i etno turizam nisu turisti koje nužno zanima obala i more, nego nešto novo i neotkriveno. Samo 20 godina poslije Istra, u kojoj prvi turoperatori, 90-ih godina, nisu mogli pronaći ni šest adekvatnih kuća za najam, slovi za hrvatsku Toskanu. Slavonija ima daleko bolju početnu poziciju, jer smještajni kapaciteti, kao i voljni turistički djelatnici, već postoje, a sada samo treba snažna i uporna marketinška kompanija. Cilj je postići da Slavonija postane hrvatski Burgenland ili, kako ambiciozniji kažu, hrvatska Provansa. Kako to učiniti, u petak su u Muzeju okusa pokušali savjetovati Veljko Ostojić, bivši ministar turizma, koji je sredinom 90-ih bio direktor Turističke zajednice Istre, a danas je direktor Hrvatske udruge turizma, nove krovne organizacije naših vodećih turističkih tvrtki. Na konferenciji je govorio i Selimir Ognjenović, vlasnik njemačkog turoperatora I. D. Riva Tours, koji dovodi najviše njemačkih gostiju u Hrvatsku. Upravo je on jedan od pokretača turizma u unutrašnjosti Istre i dobitnik turističkog priznanja HTZ-a za životno djelo 2016. godine. U katalogu njegove tvrtke već je sada i šest smještajnih kapaciteta u Slavoniji. Gošća konferencije bila je i Sonja Sacco, direktorica Istarske turističke agencije, koja se od sredine 90-ih godina bavi zakupom smještajnih objekata u Istri koji se nude gostima te prijmom tih gostiju, a Sonja i Valter Kostešić predstavljali su obitelj koja posjeduje kuću za odmor. Valter je arhitekt koji je sudjelovao u obnovi velikog broja starih kuća što su pretvorene u kuće za odmor.



Gospodine Ostojić, koji je bio razlog da ste krenuli u projekt pokretanja turizma u unutrašnjosti Istre?
V. Ostojić: Odgovarali smo na neke tržišne promjene koje su govorile da ne trebamo imati samo turizam obale, turizam hotela. Vidjeli smo i sami doživljavali turizam cijele Istre mnogo šire nego što je to pružao jedan hotel. Moram podsjetiti da smo tada bili 20 godina mlađi. Nismo mi svjesno išli u realizaciju projekta koji je imao dalekosežne, više sociološke nego političke, implikacije. Poslije se događalo da su unuci koji su prije toga otišli raditi u priobalne hotele shvatili što se događa i počeli se vraćati u središnji dio Istre, ulagati novac u obnovu do tada zapuštenih kuća u kojima su se rodili njihovi roditelji, djedovi i bake. Bio je to i generacijski projekt. Dogodio se tada i preustroj turističkih zajednica i mi smo došli kao relativno mlada ekipa koja je željela pokazati da razmišljamo drukčije i da Istru doživljavamo kao cjelovit prostor za život, pa tako i turizam. Hotelske tvrtke imale su neke svoje okvire komuniciranja i funkcioniranja, a mi smo željeli dokazati da može postojati i neka viša razina od promocije i prodaje hotelske sobe u hotelu s tri zvjezdice. Htjeli smo pokazati da gostu treba pružiti cjelovit doživljaj Istre. Te, 1996. godine izišao je prvi image katalog Istre u kojem nije bilo ni jedne fotografije hotela ili hotelske sobe. Možete zamisliti kakva je to bila konsternacija. Meni su u Turističkom vijeću TZ-a sjedili predsjednici uprava hotelskih kompanija ili direktori marketinga koji su pitali: "A gdje je tu moj hotel?" Treba podsjetiti da u to vrijeme nije bilo interneta i da su osnovni kanali prodaje bili sajmovi, a komunikacije su bile sporije nego danas. Ipak, našom upornošću, a u konačnici i rezultatima koji su se pokazivali iz godine u godinu, neke hotelske kuće sve su se više otvarale i prihvaćale filozofiju da njihov interes za gosta ne bi smio prestajati s izlaskom gosta iz hotela. Najvažnije je da je gost zadovoljan, neovisno o tome gdje to zadovoljstvo doživljava. I ako posjeti vinsku cestu ili cestu maslinova ulja, posjeti dobar restoran, njihov gost bit će zadovoljniji.

Je li bilo otpora u tim vašim aktivnostima i od koga?
V. Ostojić: Da, bilo je mnogo otpora, prvije svega od klasičnih turističkih radnika koji su radili u službama prodaje i marketinga, jer su oni navikli prodavati hotelske sobe i hotelske krevete. Istra kao destinacija njima je bila gotovo nevažna. Bilo je, istina, dnevnih izleta iz Poreča, Rovinja ili Pule do, recimo, Motovuna. Stacionarnog turizma i turizma atrakcija ili doživljaja u komercijalnom smislu u unutrašnjosti nije bilo. Moram priznati da smo mi bili pioniri u tom poslu i nismo znali što će se događati. Čak smo se i bojali da ćemo stvarno uzeti, odnosno preusmjeriti, dio gostiju koji su dolazili u hotele na obali. Međutim, ti gosti koji su dolazili u naše agroturizme bili su potpuno novi gosti, koji nikada nisu bili u Hrvatskoj. Bili su to gosti koji su prije svega dolazili preko agencija, i to iz Njemačke i Austrije, a vrlo brzo rastao je broj i domaćih gostiju.

Gospodine Ognjenović, kako ste vi postali dio te priče s otkrivanjem novih destinacija u Istri 90-ih godina?
S. Ognjenović: Iako sam u turoperatorskom biznisu bio od početka osamdesetih godina, unutrašnjost Istre počeo sam otkrivati sredinom 90-ih zahvaljujući tada mladoj istarskoj ekipi koja je ušla u turistički posao, vođena mojim prijateljem Veljkom Ostojićem. Kada su me vodili u unutrašnjost Istre, za mene iskusnog u turizmu bila je to gotovo uvreda. Ali otkrio sam novi svijet, koji sam vrlo brzo povezao s onime što sam viđao u Francuskoj ili Italiji i zaključili smo da je turizam tu moguć. Ta ekipa počela je pripremati program za unutrašnjost Istre. Bili su to doista sami početci. Tražeći 1996. godine objekte u unutrašnjosti koje bismo mogli plasirati gostima sa zapadnog tržišta, nisam uspio pronaći ni tih startnih deset objekata. Bili su to mali kapaciteti i relativno smo brzo to prodali. Bili smo uvjereni kako će u unutrašnjost dolaziti naši stari gosti, koji su već dolazili u Hrvatsku, međutim pokazalo se već prve godine da su to u više od 80 posto slučajeva gosti koji nikada nisu bili u Hrvatskoj.

Što je te goste privlačilo u unutrašnjost Istre?
S. Ognjenović: U početku je to bila, čini mi se, najviše znatiželja. O nekom odmoru u miru teško je bilo i govoriti jer su iznad Istre, iz talijanskog Aviana prema BiH i Srbiji, letjeli vojni zrakoplovi. Unutrašnjost Istre nudila je novo iskustvo, bio je to novi proizvod za ljude koji su se željeli maknuti od mjesta masovnog turizma. Željeli su se maknuti od gužvi u kojima će sretati svoje sugrađane, iz mjesta u kojima će mukotrpno tražiti parkiralište. Ti prvi gosti bili su i glavni promotori destinacija iz unutrašnjosti Istre. I sada vidimo kako se svojim dolascima u Slavoniju taj dio istraživača pomiče prema novim prostorima, novim destinacijama koje otkrivaju i koje postaju njihova buduća odredišta za godišnji odmor.

Gospođo Sacco, kakva je bila ponuda smještajnih kapaciteta u unutrašnjosti Istre kada ste počeli pripremati prijam gostiju te, 1996. godine?
S. Sacco: Istarska turistička agencija zapravo je predstavništvo I. D. Riva Toursa u Hrvatskoj, jer Riva je prva počela dovoditi goste u unutrašnjost Istre. Prva je prepoznala zanimljivost tog projekta koji je pokrenuo TZ Istarske županije. Radila sam u infouredu istarskog TZ-a u Münchenu kada me gospodin Ognjenović pozvao da se uključim u posao koji je pokrenut u središnjoj Istri, jer govorim njemački jezik, te da primim goste kada i ako uopće dođu. Sve je bilo prilično upitno. Pristala sam na taj posao. Za prve njemačke goste koje je Riva dovela u unutrašnjost Istre smještaj su tražili osobno Selimir Ognjenović, Veljko Ostojić i Darko Lorencin. Oni su hodali po Istri i izabrali šest pristojnih objekata koji su se mogli ponuditi gostima. Bili su to skromni objekti, uglavnom su to bile sobe. Iako su to bili skromni objekti, bili su čisti i uredni, jer smo to izričito tražili od njihovih vlasnika.

Kako ste ljude koji su imali bilo kakve ambicije baviti se djelatnostima koje su važne za ugošćivanje turista motivirali, pripremali, savjetovali o tome što da čine kako bi se počeli baviti turizmom?
S. Sacco: Nije ih trebalo posebno motivirati jer su vidjeli od drugih ljudi iz istoga sela koji su se bavili turizmom da im dolaze gosti. Najprije su se svi čudili, bili nepovjerljivi, ali se to nepovjerenje brzo izgubilo. Ljudi su slušali naše savjete i doživljavali su nas doista kao struku. Vjerovali su nam, da smo stručni i da ćemo im dati dobronamjeran savjet. Mislim da smo to dobro i činili. Ljudi su bili prilično euforični. Bilo je tu mnogo pozitivne energije.

Zanimljiva je priča s gostima koji su stizali. Čuli smo da ste bili iznenađeni anketom koja je bila provedena?
S. Sacco: Tako je. Bili su to uglavnom gosti iz Njemačke. Obilazila sam te goste i razgovarala s njima. Očekivali smo da će to biti gosti koji su već dolazili u Hrvatsku. Međutim, to su bili gosti koji nikada prije nisu bili u Hrvatskoj. Hrvatska ih zapravo uopće prije nije zanimala, jer do tada nije nudila ruralni turizam. Ti u gosti odlazili na odmore u zemlje koje su imale razvijen ruralni turizam.

Što je gostima koji dolaze u Istru bilo važno, zanimljivo vidjeti i doživjeti?
S. Sacco: Najvažnije im je bilo to što su u miru, da oko njih nema gužve, mnogo ljudi i da su u prirodi. Njima je bilo zanimljivo što mogu pješačiti, da se djeca mogu igrati slobodno na livadama bez straha od auta.

Imaju li i kakve primjedbe gosti i kako ih rješavate?
S. Sacco: Zapravo, nekih primjedbi nije ni bilo. Bilo je nekih sugestija domaćinima kako nešto može biti bolje riješeno. Nije bilo klasičnih žalbi. Gosti koji dolaze u kuće za odmor ne traže luksuz. Za njih je najveći luksuz to što imaju kod nas mnogo prostora. Ti ljudi na odmor dolaze s društvom s kojim žele biti i doista se mnogo druže. Zanima ih hrana i piće i jako je važno da ih vlasnici dočekaju i da goste upute u različite sadržaje u okolici. U koji restoran otići, što posjetiti...

Koliko danas imate smještajnih objekata u ponudi?
S. Sacco: Trenutno imamo stotinjak objekata koje nudimo gostima. Među njima su kuće za odmor, apartmani koji su uglavnom bliže moru. Apartmani u selu vrlo se teško popunjavaju. Ljudima su mnogo zanimljivije kuće za odmor. U njima ostaju najmanje tjedan dana. Oko kuća s bazenom postoje različita mišljenja. Osobno mislim da, ako netko traži kuću s bazenom, onda mu je svejedno dolazi li u Hrvatsku, Italiju ili Francusku, bitno mu je samo koliko košta taj smještaj.

Gospodine Kostešić, znate li koliko ste do sada rekonstruirali starih kuća?
V. Kostešić: Teško mi je reći koliki je broj adaptiranih kuća koje sam radio. Vrlo velik broj, jer taj proces traje 18 godina, praktično od začetaka razvoja agroturizma u Istri.

S kakvim ste se zahtjevima vlasnika objekata suočavali?
V. Kostešić: Zahtjevi su u pravilu ovisili o situaciji u kakvoj su te kuće bile. U Istri mi takve kuće nazivamo stancije i zahtjevi vlasnika bili su različiti. Moram reći kako je tu bilo kuća u različitom stanju, mnoge su bile napuštene ili polunapuštene. Drugim riječima, nisu služile ničemu. Oko njih nije bilo ni ljudi ni životinja. U početku smo se suočili s velikim problemom jer su vlasnici tražili da se kuće pretvaraju u apartmane. Bila je to preslika velikih apartmanskih naselja i za Istru velika pogreška. Bitno je naglasiti da su se vlasnici na većim imanjima željeli uključiti u posluživanje vlastitih proizvoda - hrane i pića, gostima. A toga sigurno u Slavoniji ne nedostaje. Znači, trebali smo kod projektiranja stvoriti takve prostore u kojima će se pružati te usluge.



Koliko je u adaptacijama i upotrebi građevnog materijala bilo važno držati se tradicije?
V. Kostešić: Bitno je bilo ugrađivati tradicijske materijale i pokušati ugraditi, vratiti materijale koji su već korišteni u toj kući, recimo, kamen ili drvo. U mjestima gdje su bili objekti koji su zaštićeni kao kulturna baština svakako smo u adaptaciji morali poštovati zahtjeve konzervatora. Izvan takvih starih naselja, kada su objekti bili na, recimo, većim površinama, imali smo i veliku slobodu u izradi projekta obnove. Snimanjem stanja vrlo brzo smo mogli utvrditi što se može izvući iz tog objekta - što se može od kuće napraviti, koliko ona osoba može primati i kolika bi bila okvirna cijena adaptacije.

Što je gostima koji dolaze važnije - da je ta kuća stara, autentična, pa možda i s manje komfora ili da je potpuno nova i suvremena?
V. Kostešić: Treba reći da stara obnovljena kuća gostu uvijek vrijedi više od potpuno nove. Gost će najčešće radije birati takvu staru, tradicijsku kuću. Međutim, ona svojim komforom mora zadovoljavati sve što i nova kuća, s grijanjem i hlađenjem, opremom u kuhinji, s kupaonicama, koje po mogućnosti trebaju biti uz svaku sobu... Posebno treba paziti na okoliš - terasu i dvorište, jer gosti ipak najveći dio dana borave izvan kuće.

Gospođo Kostešić, vi ste u obitelji zaduženi za brigu o gostima koji dolaze u vašu kuću za odmor. Tko su gosti koji dolaze?
S. Kostešić: Surađujemo s agencijom I. D. Riva Tours i uglavnom su to gosti s njemačkog govornog područja, dakle iz Njemačke, Austrije, ali ima i Belgijaca, Nizozemaca... Riječ je o gostima koji pripadaju, recimo, višem srednjem sloju, recimo, odvjetnici, doktori ili privatni poduzetnici. Često su to obiteljski ljudi koji se nerijetko susreću na odmoru kod nas, jer žive u različitim gradovima ili zemljama. Naša je kuća predviđena za prijam do deset osoba. Dolaze nam više i obitelji koje su prijatelji i odmor provode zajedno.

Pružate li gostima još neke usluge osim smještaja?
S. Kostešić: U početku smo posluživali večeru ili organizirali vožnju brodom, no danas to ne radimo jer sada je u Istri doista mnogo sadržaja. Jako je važno da goste uvijek dočekujemo osobno, kao obitelj. Pripremimo za njih neki poklončić, poput vina, maslinova ulja ili kolača, voća, povrća. Želimo im pokazati toplu dobrodošlicu, da osjete našu gostoljubivost. I pokazalo se da je to dostatno, jer ti gosti na odmoru traže mir.

Koliko je dobro da kuća poput vaše ima bazen?
S. Kostešić: Ima tu dosta polemika oko bazena, no činjenica je da je danas buking u Istri daleko bolji za kuće s bazenom nego one bez bazena.

Koliko je prosječno godišnje popunjena vaša kuća za odmor i koliko je isplativo vaše ulaganje u taj posao?
S. Kostešić: Kuću smo imali popunjenu i po sedam mjeseci godišnje, ali u posljednje vrijeme to smo smanjili na četiri-pet mjeseci. Radili smo kalkulaciju i zaključili kako su naši prihodi, uza sve troškove održavanja kuće i izvođenje nekih radova na poboljšavanju, takvi da nam se investicija vratila za deset godina. Zadovoljni smo.

Koliko turista sada godišnje posjećuje Istru?
V. Ostojić: Godišnje se u unutrašnjosti Istre ostvaruje oko 200 tisuća dolazaka i oko 1,5 milijuna noćenja. Danas imamo registriranih 4500 kuća za odmor. Primjerice, 1998., kada je u brošuri I. D. Riva Toursa prvi put objavljena ponuda s agroturizmom bilo je - šest kuća.

Na koje bismo goste mi u Slavoniji trebali ciljati?
V. Ostojić: Nezahvalno je bilo kome davati recept. Mislim da je za početak u Slavoniji možda najvažnije tržište - Hrvatska, odnosno domaći gosti. Mislim da bi se trebalo koncentrirati na nekoliko velikih gradova i tu raditi promocije. Ali prije toga treba vidjeti koji su to proizvodi za ponuditi. Ako je proizvod dovoljno atraktivan, vjerujte, znat će ga prepoznati gosti iz Zagreba, Beča, Münchena ili bilo kojeg dijela svijeta. To je moje viđenje. Slavoniju u budućnosti ne vidim kao prostor velikih hotela, nego prije svega kao područje u kojem će se razvijati turizam u ruralnim prostorima ili agroturizam s obiteljskim smještajem.

U koje sadržaje ulagati?
V. Ostojić: Kada je smještaj u pitanju, tu bi trebao biti neki miks. Ovo govorim hipotetski. Vjerojatno, primjerice, u Osijeku treba postojati veći hotel sa znatnim brojem soba, drugim sadržajima i dvoranama. Osnova slavonskog turizma treba, po meni, počivati na obiteljskom turizmu, malim hotelima i specifičnim sadržajima i ponudama onih autohtonih vrijednosti i atrakcija koje Slavonija već danas ima - biciklističke staze, gourmet turizam, spa sadržaji, toplice... Uvijek je dobro imati široku ponudu, tako da gost može izabrati atrakciju koja ga zanima. Međutim, za natjecanje u visokoj ligi ne može se svaštariti. Tu treba strateški odrediti koji su to proizvodi i na njima graditi priču.

Što mislite koji su najjači slavonski turistički aduti?
V. Ostojić: Najjači su slavonski aduti - ljudi široke duše i široka osmijeha. To ne govorim kurtoazno. Imam godina iza sebe i putovao sam po Hrvatskoj, a u Slavoniji sam bio uvijek sjajno primljen. Gostoljubivost je na izuzetno visokoj razini. Hrane i pića nikada nije nedostajalo, iako na tome treba još raditi. Treba zadržati i potencirati taj odnos domaćina i gosta i tu treba ostati Slavonija što je moguće duže izvorna. To gosti prepoznaju i cijene. Čovjek uči dok je živ, ali te komunikacijske vještine koje se baziraju na izvornosti ljudskih karakteristika u Slavoniji trebaju biti osnovni atribut budućeg turističkog proizvoda.

Gospodine Ognjenović, drugu godinu vaša Riva dovodi goste u Slavoniju. Možete li usporediti ponudu u unutrašnjosti Istre prije 20-ak godina i Slavoniju danas? Koje su prednosti tadašnje Istre pred današnjom Slavonijom i obrnuto?
S. Ognjenović: Najprije bih htio reći da smo do sada u Slavoniju doveli oko tisuću gostiju. Tu nije riječ o jednodnevnim izletima, nego gostima koji su u Slavoniji imali najmanje četiri noćenja. Ti gosti daju mi puni kredibilitet da mogu jasno reći kako mi je Slavonija vratila zadovoljne goste. Kad sam 2016. pozvao turističke djelatnike u Slavoniju i sam se aktivnije uključio u podizanje turizma u Slavoniji, to sam učinio iz entuzijazma i uvjerenja da je to moguće. Međutim, to uvjerenje ima potvrdu u više od tisuću zadovoljnih gostiju koji su boravili u Slavoniji. Dakle, nema dileme da Slavonija ima turistički potencijal, jer ondje odakle se gost vraća zadovoljan, turizam je itekako moguć. Ne bih htio previše laskati, ali Slavonija je danas mnogo dalje otišla s turizmom nego Istra 1996. godine. S jedne strane tome je razlog tadašnje okruženje i okolnosti (postratne Hrvatske) u Istri. Nadalje, Slavonija danas ima neusporedivo više kvalitetnih smještajnih kapaciteta nego što ih je imala unutrašnjost Istre sredinom 90-ih. U Slavoniji danas ima vrhunskih objekata, također, ima vrhunsku gastronomiju. Velike prednosti unutrašnjosti Istre bile su njezina prometna povezanost s tržištima i svakako blizina obale. Sada vidim da je Istra tada imala još jednu veliku prednost u usporedbi sa Slavonijom, a to je jedinstvenost, jedinstvo nastupa. Cilj je bio pokrenuti turizam u unutrašnjosti Istre te ste o bilo kakvim potezima mogli razgovarati s Veljkom Ostojićem i njegovom ekipom. Oni su odrađivali zajedničke nastupe, sajmove, promocije, trasirali su ciljani turizam... Bio je to jedan projekt. S druge strane u Slavoniji, ako želim nešto realizirati, moram razgovarati s desetak ljudi iz isto toliko turističkih zajednica - županija, gradova, općina... Ne postoji jedinstveno mjesto s kojeg se može planirati, dogovarati i realizirati jedinstven nastup. Mislim da to jedinstvo nedostaje Slavoniji, a s njim bi se vrlo brzo složile mnoge stvari. Kad govorim o Slavoniji, onda mislim i na Baranju, Srijem ili Podravinu. To lokalno rivalstvo je nevažno, ako je prije svega bitno dovesti goste. U Istri su bili jedinstveni kada su išli po goste, a poslije su se razvijala pojedina mjesta. Regija mora biti jedinstvena ako želi nastup na ozbiljnim europskim i svjetskim tržištima. Nadu mi ipak daje posljednjih nekoliko prezentacija koje smo imali, u kojima je sudjelovao i župan Ivan Anušić, koji u svim ragovorima pokazuje razumijevanje i želju za jedinstvenošću slavonskog nastupa.



U što bi se u Slavoniji trebalo ulagati kada je smještaj u pitanju?
S. Ognjenović: Kada smo kretali u Istri, razmišljao sam da bi bila zanimljiva ponuda obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, što je vrlo popularno u Bavarskoj. Pokazalo se da ih u Istri nema. Tako da smo išli prema modelu koji je sličan onome u Toskani i od toga su i kretale adaptacije starih kuća u kuće za odmor, premda smo i dalje promovirali agroturizam i nudili gostima boravak na seoskom gospodarstvu. Svatko treba izabrati "svoga konja za utrku". Nakon ovih prvih iskustava ja bih išao prema razvoju turističkih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Ne čini mi se za Slavoniju dobitnim graditi vile s bazenom, s bilijar-dvoranama i slično. Aduti Slavonije su gostoprimstvo, gastronomija i prekrasna priroda uza sve druge, posebice kulturne, znamenitosti.

Ima li Slavonija dovoljno sadržaja?

S. Ognjenović: Odgovorit ću tako da prenesem riječi naše gošće koja je u Slavoniji provela devet dana. Najavila je da će i iduće godine putovati ovamo riječima: "Još mnogo toga nismo uspjeli vidjeti." Mnogi trebaju malo bolje otvoriti oči da bi vidjeli ono što ih okružuje. Nekoliko tisuća "njemačkih očiju" jako dobro vidi, oni su, iako si mogu priuštiti putovanje bilo gdje po svijetu, putovali u Slavoniju i vratili se sretni. Za putovanja u Slavoniju iduće godine nama se u Rivi već sada javljaju ljudi.