Ovo su utakmice koje se jednostavno teško proživljavaju. Iskreno, sve mi je još u magli. I zbog same utakmice i slavlja nakon utakmice. Želio bih izraziti svoje divljenje našim nogometašima i sreću koju sada, vjerujem, svi proživljavamo u Hrvatskoj, ali, iskreno, nemam dovoljan vokabular da sve to izrazim.

Kada analiziramo samu utakmicu od početka, i moj je dojam bio kako u prvom poluvremenu možemo puno bolje. Nismo tada dobro izgledali. Tek negdje nakon deset minuta drugog poluvremena počeli smo se bolje kretati s loptom i bez nje, tražiti rupe u njihovim linijama, dolazili s više igrača u završnicu akcije i postajali sve ubojitiji. Potpuno nam je otpustio kočnicu pogodak Perišića. I njemu samom to je trebalo, jer je i on nakon pogotka odigrao maestralno, bio opasan, vratnica se ispriječila za drugi pogodak i da priču riješimo već prije produžetaka. Naravno, razmišljajući i gledajući ispred televizora pomislio sam kako su nužne zamjene. I tu je razlika između trenera koji se nalazi na klupi, vodi momčadi, živi s tim dečkima praktički 24 sata i nas ostalih "stručnjaka" ispred televizora. Siguran sam, da je Zlatko Dalić gledao utakmicu, i on bi sigurno u glavi imao bar pet-šest drukčijih rješenja koja bi možda povukao da je on trener. No, kada je netko duže s igračima, točno zna što mu određeni igrač može dati i koliko može napraviti. Daliću se isplatilo čekanje Perišića i Mandžukića. Očito je procijenio kako mu u danom trenutku mogu više dati Perišić ili Mandžukić negoli neki drugi igrač. I tu je Dalićeva vrijednost i ono što je učinio. Za mene je već plasman u četvrtfinale bio genijalan rezultat. Polufinale je bilo fantazija. A ovo. Ma opet nemam riječi.
Vidjeli ste kako su naši igrači i kojim elanom i angažmanom odigrali drugo poluvrijeme i produžetke. Stoga, ne treba uopće sumnjati kako će naši biti ponovno angažirani i da ne trebamo sumnjati u umor. Ma siguran sam, naši bi finale igrali i 360 minuta ako treba. Krasi ih nevjerojatan pristup, vjera, nemamo nikakvih loših tenzija, postali su vrlo tolerantni jedni prema drugima, stvorila se odlična atmosfera, ali nikako ne trebamo zaboraviti kako je naša reprezentacija skup velikih igrača. Sve to kada se spoji, onda je jasno zbog čega smo u finalu. Da nemaš nečeg od toga sigurno ne bi to bilo moguće. Ne volim isticati pojedince u momčadi. Doista, svi zaslužuju čestitke i svatko od igrača dao je svoj doprinos ovom velikom rezultatu. O Luki Modriću doista je teško reći bilo što, a da nije već rečeno. Za mene je on najbolji vezni igrač svijeta i definitivno kandidat i za najboljeg igrača na ovom Svjetskom prvenstvu. Međutim, ja bih volio istaknuti jednoga igrača čiji je doprinos sigurno u "top tri" naših igrača na cijelom prvenstvu. Dejan Lovren po meni igra u životnoj formi. Igra fantastičan turnir. Zajedno s Vidom iznio je golemi teret, a velika je nepravda što se ne cijeni doprinos toliko obrambenih igrača. Čak manje i od vratara, jer evo Subašića se slavi nakon obranjenih jedanaesteraca, a Lovren, često osporavan, ali njegov doprinos ovom uspjehu doista je ogroman.
Veselim se finalu s Francuzima. Priželjkujem i nadam se pobjedi kao što sam je priželjkivao i protiv Engleske. Protiv Francuske jer igramo finale Svjetskog prvenstva što bi značilo da smo svjetski prvaci. Uz to, to je mogućnost osvete za polufinale 1998., a ja bih spomenuo kako su nam Engleska i Francuska često znale zagorčati kroz povijest pa bi to bila velika satisfakcija. Srušiti Engleze, a zatim i Francuze!