Hrvatska na Olimpijskim igrama u PyeongChangu ima čak dvije bob-posade. Prvi je to put u povijesti našeg olimpijskog sporta, a debi u tom opasnom, nama ipak egzotičnom, sportu vidjeli smo prije 16 godina.

Tada su na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju Ivan Šola, Giuliano Koludra, Niki Drpić, Igor Boraska i Boris Lovrić izborili i ostvarili povijesni nastup u bobu četverosjedu. Kako je do tog pothvata uopće i došlo, podsjetio se jedan od njegovih sudionika, Boris Lovrić.

Taj Splićanin posljednjih desetak godina živi u Osijeku, gdje je zasnovao i obitelj, a radi kao profesor tjelesnog u školi u Vladislavcima.

- Idejni začetnik i pokretač bio je Ivan Šola. Mene su pokupili kao atletičara, došli su na stadion i pitali me bih li probao. Svi smo prošli edukaciju u Insbrucku od osam dana kako bismo dobili diplomu da se uopće smijemo baviti bobom - prisjećao se Lovrić, koji je u bobu bio najčešće drugi, bočni gurač.

Slijedio je dugotrajni proces skupljanja bodova za nastup na OI, što im je konačno i uspjelo.

- Četiri smo godine putovali po Europi i svijetu da bismo uspjeli skupiti bodove i kvalificirati se na Olimpijske igre. A došli smo kao “gotov proizvod”, nas tri atletičara, Boraska iz veslanja te Šola kao bivši motociklist. Sezonu prije OI hvataju se bodovi, morate ostvariti bodove na nekoliko različitih staza na različitim stranama svijeta, što je puno teže nego što je bilo Jamajčanima, koji su se tada kvalificirali na samo jednoj stazi. A jasno je da je ovo bilo i skuplje.

Problema s financiranjem bilo je stalno, kao i s opremom. Bob nije jeftin sport.

- Iznajmljivali smo bob, vozili se u takvim “kašetama” da je to za ne vjerovati, i prvo “ginuli” u tome. A tek kad je sve bilo gotovo, počeo je kapati i neki novac.

Sve te muke brzo su pale u drugi plan kada se ostvario jedan od najvećih snova svakog sportaša.

- Najdojmljiviji doživljaj imao sam na samom otvaranju. Imao sam 28 godina, našao se u Salt Lake Cityju, lijevo 50 metara od mene George Bush, desno Bon Jovi, a Sting svira akustičnu gitaru. I onda vam se izvrti film u glavi, nakon 20 godina sportskih treninga, “pišanja krvi”, ozljeda... samo jedna rečenica: Već sam ovdje. A onda kad vratiš film, upitaš se: Kako već ovdje?

Lovrić je, kao i ostali članovi posade, tek poslije uistinu spoznao veličinu tog pothvata.

- Plasmanom smo, naravno, bili pri dnu, ali već sam odlazak bio je uspjeh, jer se Hrvatska pojavila u tom sportu. Išli smo glavom kroz zid i prošli. Rekli su nam mnogi da ćemo tek poslije shvatiti koliki je to pothvat bio, kad nam se sve slegne. Žao mi je samo što poslije bob nije napredovao. Zbog raznih razloga, a jedan je i što u Hrvatskoj uvijek postoji problem da novac iz sporta često ne dođe do sportaša. Pratim, naravno, i sada nastupe naših, veliki je pothvat imati dvije posade na Igrama, ali mišljenja sam da smo mogli biti i bolje plasirani.

Bivši atletičar osvajao je medalje na Prvenstvu Hrvatske na 110 m i 400 m prepone, a nastup na Igrama bio mu je satisfakcija za sve što je prošao u sportu.

- Kad se svega sjetim: boravka tamo 20-ak dana, otvorenja, nastupa, zatvaranja, činjenice da se gotovo cijela Hrvatska budila kako bi nas gledala... I naravno da onda na samom nastupu nisam osjećao ni tremu ni strah. Nije bilo šanse za tako nešto, samo borba za reprezentaciju i zemlju koju predstavljamo.

Najveći razlog zašto se uvijek rado sjetimo ZOI 2002. jest to što je Janica Kostelić osvojila čak četiri medalje, tri zlatne i jednu srebrnu. I taj su uspjeh s “prve linije” pogledali i proslavili bobisti.

- Mi smo prvi uletjeli u teren, ima i fotografija u knjizi o Janici, nakon prve medalje. Nas pet u gusjenici kako nosimo zastavu. Poslije je i Janica došla pratiti naš nastup.

A za Lovrića nastupa na ZOI gotovo da nije ni bilo.

- Na pripremama mi je puknuo mišić, samo pet mjeseci prije OI. Otišlo mi je 50 posto lista, dr. Čukelj je dvojio hoćemo li to probati riješiti operacijom. Srećom, uspio sam se na vrijeme oporaviti i nastupiti.

Ozljede nisu rijetkost u bobu, a jasno je kako je najopasnije kada se bob prevrne. Imali su takvih iskustava svi, pa i naša posada.

- Prvi put ući u bob nije problem, nego drugi put. Svi to mogu probati, svagdje gdje postoji bob-staza ima i taksi-bob. Recimo, u Insbrucku platite 150 eura i odvozite tih 60-ak sekundi. Strah? Dok se voziš, uvijek postoji strah od okretanja, zato si stalno govoriš u mislima: Dobra vožnja, dobra vožnja. Tu je najvažniji pilot, on mora imati certifikat jer je odgovaran za ostalu trojicu, na nama ostalima glavni dio posla je zalet, a potom pilot odlučuje, sve je na njemu. Mi se čvrsto držimo te malo u zavoju nagnemo na potrebnu stranu.

A kako se osjeća čovjek kada se ipak dogodi okretanje boba?

- To vam je kao da vozite auto 110-130 kilometara na sat, s kacigom na glavi, otvorite vrata i naslonite glavu na asfalt. Takav je osjećaj, naravno u izvrnutom autu. Bob je sport čiste eksplozivne snage i brzine, gdje morate biti ludo agresivni, ludi kao šiba. Imate treninge specifike (na ledu i ledenom trenažu), guranje i uskakanje te treninge na suhom, kada radite izvan sezone i gurate bob na kotačima. Ostalo je slično kao i za neke druge sportove, s tim što je naglasak na sprintu i eksplozivnosti. A i agresivnost je jako poželjna osobina, bez nje se ne može.

Ono što se nije previše promijenilo ni od njegova nastupa na OI sportski je sustav u našoj zemlji. Ili, bolje rečeno, nepostojanje nekog pravog sustava.

- Država mora shvatiti da su sportaši najbolji ambasadori države i potrebno je stati iza njih, kao što su to ostale nacije, pogotovo one velike, napravile. Kod njih imate shemu da je puno sportaša iz ovakvih sportova zaposleno ili u policiji ili u vojsci, a ne moraju ni dolaziti redovito, nego se pripremati za zastupe. Ja sam radio ili studirao i trenirao. Na žalost, u našem su sportu često i ljudi koje sport uopće ne zanima, a kamoli uspjeh u njemu. Moram priznati da sam skeptičan i da će biti promjena - smatra član prve hrvatske bob-posade na ZOI.