Točno prije 20 godina, 15. siječnja 1998., u kinodvorani u vukovarskoj četvrti Borovo naselje svečano je obilježen završetak procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u politički i pravni sustav Republike Hrvatske i time je, nakon provedenih operacija Bljesak i Oluja, Hrvatska napokon potpuno oslobođena.

Sve je počelo 12. studenoga 1995. kada je potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja koji su, uz mirovne posrednike, potpisali Hrvoje Šarinić s hrvatske strane i Milan Milanović u ime srpske strane, a 15. siječnja 1996. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 1037 i ustrojilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u Istočnoj Slavoniji UNTAES na čije je čelo postavljen Jacques Paul Klein, umirovljeni američki general francuskog podrijetla koji je često isticao primjer pomirenja Francuske i Njemačke, nekada zaraćenih strana, kao model koji bi mogao biti uzor Hrvatskoj i Srbiji. Iskusni američki general, koji je za svoga mandata u Slavoniji živio u vili s bazenom Rade Leskovca u Boboti i u trenutcima opuštanja pušio cigaru, dobro je upoznao mentalitet Hrvata i Srba i shvatio kako prvo mora učiniti da jedni drugima vjeruju pa je korak po korak provodio svoje zamisli koje su uspjele i prema ocjenama mnogih bila je to najuspješnija misija UN-a bilo gdje u svijetu.

U lipnju je UNTAES preuzeo nadzor nad svim vojnim objektima u Podunavlju, a 1. srpnja počinje s radom prijelazna policija u kojoj su bili Hrvati i Srbi i koja u prosincu 1997. prelazi u sustav MUP-a Hrvatske što su prvi koraci prema stvaranju uvjeta za povratak prognanih. Pod nadzorom UNTAES-a u jesen 1996. otvorena je masovna grobnica na Ovčari, ekshumirani i identificirani posmrtni ostatci većine od preko 200 tijela, a na blagdan Svih svetih Klein je organizirao da tisuće prognanika posjete groblja u svojim selima pod zaštitom UN-a što im je bilo prvi put nakon što su 1991. prognani. Nekoliko dana potom hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je tajno, uz potporu Kleina, posjetio Vukovar i šokirao srpske lokalne dužnosnike kada se s Kleinom pojavio na sastanku u sjedištu UNTAES-a u vukovarskoj vojarni.

- Dobro se sjećam tog događaja i svaki put se slatko nasmijem kada se sjetim lica tadašnjeg “gradonačelnika” Keravice i Stanimirovića. Javili su nam da Vlado Ošust, tadašnji župan vukovarsko-srijemski, i ja dođemo ujutro u Osijek i da se toplo odjenemo, ali nismo znali što će se dogoditi. Predsjednik s osiguranjem, više ministara i mi ukrcali smo se u dva helikoptera i dovezli se do vojarne. Predsjednik Tuđman i Klein provozali su se automobilom sa zatamnjenim staklima po Vukovaru, a mi smo ušli u prostoriju gdje su već bili Srbi. Kada je šef protokola najavio da ulazi predsjednik Tuđman, Keravica se počeo smijati, a kada je predsjednik kročio u prostoriju, te face ste trebali vidjeti. Prestao se Keravica smijati i zabezeknuto, kao i ostali Srbi, gledao prema Tuđmanu, valjda nisu mogli vjerovati svojim očima – prisjeća se Vladimir Štengl, prvi poslijeratni vukovarski gradonačelnik koji je “stolovao” u Vukovaru.

Sjeća se i neugodnih susreta s vukovarskim Srbima kada su dolazili na pregovore pa je jednom skupina ispred Veleprometove robne kuće vikala na hrvatske pregovarače, vrijeđala ih i prijetila kako se Hrvati neće nikada vratiti u Vukovar.

Klein je organizirao na pojedinim punktovima, poput Nuštra ili Mirkovaca, susrete razdvojenih rođaka jer neki su ostali u okupiranim mjestima, a neki u slobodnom dijelu Hrvatske. Pokušao je uspostaviti i zajedničke tržnice kako bi se izmjenjivala roba s jedne i druge strane, ali to nije uspjelo jer je bilo previše incidenata. U travnju 1997. bili su lokalni izbori u svim mjestima pod nadzorom UN-a i njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave.

Klein je sredinom 1997. uveo kunu kao platežno sredstvo u području pod nadzorom UNTAES-a, uspostavljeni su granični prijelazi i uvedena carinska uprava, poštari razmjenjuju vreće s pismima s jedne i druge strane, a u srpnju počinje i službeni povratak prognanika. U to vrijeme novinari su mogli ući u Podunavlje uz dozvole UNTAES-a, a poslije i bez njih, ali sve korak po korak, kako je to najviše volio promućurni američki general u mirovini. Pred kraj mandata, u kolovozu 1997., Kleina je zamijenio američki, također iskusni, diplomat William Walker koji će nakon okončanja ove, najuspješnije UN misije u svijetu, isti posao obaviti na Kosovu kada je međunarodna zajednica uz pomoć bombardera i raketa NATO-a 1999. prislilila Srbiju da njezina vojska i policija napuste Kosovo gdje su činile zločine nad Albancima.

Svim novinarima bio je šok kada bi nas služba za informiranje UNTAES-a vodila u okupirana mjesta jer nismo mogli ni zamisliti da razaranja mogu biti tako velika, ali ipak najviše su nas dojmile ekshumacije masovnih grobnica kojih je bilo u gotovo svakom selu gdje su Hrvati bili u većini. Organizirali su i susrete hrvatskih i srpskih novinara koji nisu donijeli očekivane rezultate u pomirbi jer, primjerice, njihov novinar, a sadašnji dožupan negdje u sisačkom kraju, Boro Rkman, prigovarao je kako lažemo da Arkan pljačka naftu u Đeletovcima i vozi ju u Srbiju.

Današnja vinkovačka odvjetnica, a u to vrijeme novinarka HRT-a, Višnja Mišin, bila je svjedokom svih tih zbivanja.

- S jedne strane, kraj mirne reintegracije doživjela sam kao olakšanje nakon obavljenog teškog posla, a s druge je stajao golem upitnik: što će biti kada UN ode? Jesmo li kao narod zreli preuzeti odgovornost za suživot i praštanje? Ali, moram priznati, onako ljudski, da sam osjećala i određeni trijumf. Uspjelo nam je, unatoč svim skepticima! Osjećala sam tada pripadnost timu koji je odradio taj golemi posao. Jer i mi novinari imali smo svoju ulogu. I kada su nam neki iz zagrebačke perspektive prigovarali da nismo objektivni i da smo režimski novinari, uvijek sam imala želju dovesti ih na iskapanje masovne grobnice na vukovarskom groblju - da dožive taj trenutak i da čuju plač rodbine koja dolazi identificirati nekog svog ili da provedu bar jedan dan na terenu u tada okupiranom Vukovaru. Svaki dan događalo se nešto novo, svaki dan bio je i novi izazov, ali ono što je mom snimatelju Peri Bariću i meni bio najveći “gušt”, bilo je ući u UN zonu mimo dopuštenja Kleinove uprave i slobodno hodati i snimati ono što mi hoćemo, a ne što je odredila, moram priznati, izvrsno organizirana UN-ova ekipa. Oni su, naime, vrlo planski sve radili, novinarima davali smo ono što su oni htjeli da se snimi, a to, naravno, nama nije bilo dovoljno. Najveći šok doživjela sam kada sam prvi put ušla s UN-on na okupirano područje i napravila intervju s pokojnim Goranom Hadžićem. Nisam mogla zamisliti da jedan grad, pet godina nakon rata, može tako izgledati i biti tako razoren. No, događaj koji ću pamtiti zauvijek je trenutak kada je general Klein nenadano i u najvećoj tajnosti organizirao posjet predsjednika Tuđmana Vukovaru i uveo ga u sobu za sastanke u vukovarskoj vojarni u kojoj je bio cjelokupan politički vrh tzv. SAO Krajine. U tom trenutku lica svih okupljenih pobunjenih Srba u toj prostoriji govorila su samo jedno: šok i spoznaja da su izgubili rat i to je, po meni, bio ključan trenutak cijelog procesa reintegracije – prisjeća se Višnja Mišin dodajući kako, emotivno i ljudski, izdvaja trenutak kada je na press-konferenciji potvrđeno da su na Ovčari ekshumirani ranjenici vukovarske bolnice. Za nju je sa strane UN-a ključna osoba bio general Klein bez kojega tko zna kako bi sve završilo, s hrvatske strane to je Vesna Škare Ožbolt koja je sve vrijeme procesa izvrsno balansirala između svih mogućih pritisaka i donosila izvrsne odluke, a sa srpske strane general Lončar jer preko njega je, smatra Višnja Mišin, odrađena demilitarizacija područja i on je pristao povući srpsku vojsku s one strane Dunava.

Vukovarski odvjetnik Jovan Ajduković, koji je sudjelovao u pregovorima u području pravosuđa, kaže kako među Srbima nakon Oluje nije bilo straha da će za Podunavlje Hrvatska primijeniti vojnu opciju.

- To sigurno nitko tko je iole upućen u vojne doktrine, tko sebe smatra ozbiljnim i odgovornim vojnim strategom, nije mogao niti trebao priželjkivati jer bi to bio sukob neviđenih razmjera s dalekosežnim i nikad popravljivim posljedicama. Zahvaljujem Bogu i ljudskoj mudrosti da do toga nije došlo - zaključuje Ajduković i od osoba koje su ga najviše dojmile izdvaja Miroslava Šeparovića, koji je, prema njemu, svojim autoritetom, ali i punim senzibilitetom na cjeloviti proces, ulijevao toliko potreban optimizam među srpskom zajednicom i uživao puno povjerenje pripadnika srpske zajednice iz Podunavlja.