Svijet
SVI ČEKAJU PRESUDU MLADIĆU

Osobno je odgovoran za desetke tisuća ubijenih
Objavljeno 22. studenog, 2017.

Vezani članci

SUOČAVANJE S PRAVDOM NAKON VIŠE OD DVA DESETLJEĆA

U srijedu odluka o kazni srebreničkom krvniku

U troipolgodišnjem ratu u Bosni i Hercegovini život je izgubilo oko sto tisuća ljudi, a 22 godine od završetka sukoba još se traga za osam tisuća nestalih.

U početku se tragalo za čak 30 tisuća osoba, ali su mnoge od njih pronađene u masovnim grobnicama: za velik broj tih smrti i patnji obitelji koje su ispraćale svoje mrtve odgovoran je ratni zločinac Ratko Mladić, kojega u srijedu čeka presuda za sva nedjela koja je počinio devedesetih godina.

Najveća među do sada otkrivenim masovnim grobnicama Tomašica je kod Prijedora, gdje je ekshumirano gotovo 400 ubijenih. Kako podsjeća Radio Slobodna Europa, u tom su gradu tijekom rata postojala tri srpska logora, u kojima je ubijeno više od 3000 osoba, uglavnom Bošnjaka. Bez znanja generala Mladića i njegova političkog šefa Radovana Karadžića tih se godina u Bosni ništa nije moglo događati. Prema presudama Haškog suda, u Srebrenici je počinjen genocid, tijekom kojega je ubijeno oko osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sarajevo je bilo pod opsadom 1460 dana, a građani glavnoga grada ubijani su snajperima i granatama s okolnih brda. Poginuo je 11.541 stanovnik, među njima 1601 dijete. Mladić za to mora biti kažnjen, optužen je za neke od najtežih zločina - genocid, i zločine protiv čovječnosti.

Prva točka tereti ga za genocid počinjen 1992. u šest bosanskohercegovačkih općina, među kojima je i Prijedor. Druga točka odnosi se na genocid počinjen u Srebrenici. Treća točka tereti ga za progon, a točke 4, 5 i 6 za istrjebljenje i ubojstvo, a u njoj se navodi i teror nad civilnim stanovništvom Sarajeva.

Srebrenica je tijekom rata bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda i od 1992. u nju su se slile rijeke ljudi nesrpske nacionalnosti koje su srpske snage protjerale iz ostalih dijelova istočne Bosne. Živjeli su u enklavi, pod opsadom, bez struje, vode i lijekova, a u srpnju 1995. u grad su ušle snage Vojske Republike Srpske na čelu s generalom Ratkom Mladićem. Žene i djeca deportirani su prema Tuzli, dio muškaraca i dječaka pokušao je pobjeći kroz šumu, a tisuće njih ubijeno je na najokrutniji način u samo nekoliko dana. Međunarodni sud u Haagu 2007. donio je odluku prema kojoj je taj zločin okvalificiran kao genocid. “Grad Srebrenica prije rata imao je gotovo 37.000 stanovnika, a sada ih nema ni 10.000 na području cijele općine. Munira Salihović jedna je od žena iz Srebrenice kojoj je u ratu ubijena cijela obitelj. Tri sina i muž. Tijelo najmlađeg sina pronašla je u masovnoj grobnici Budanj, u blizini obiteljske kuće, nakon što je 19 godina tragala za njim. Devetnaest godina imao je kada je ubijen, dok je s ocem tražio spas u šumi nedaleko od Srebrenice”, donosi priču Radio Slobodna Europa.

Elvis Špiodić 11. srpnja 1995. imao je 11 godina. Tijekom granatiranja Srebrenice ranjen je u nogu. Iz obiteljske kuće bježi u bazu vojnika UN-a i tamo provodi noć. Vojnici UN-a stavljaju ga s ostalim ranjenicima u kamion u pokušaju da ih prebace na teritorij koji nije pod nadzorom Vojske Republike Srpske. Na jednom od punktova zaustavljaju ih srpski vojnici, no Elvis, s nogom u gipsu, nije mogao sići s kamiona. Vraćen je, najprije u Potočare, a zatim u Bratunac, gdje je zatočen u logoru zajedno s ostalim Srebreničanima. Ostao je ondje osam dana. Njega i ostale spasili su ljudi iz Crvenog križa, koji su ih odvezli za Tuzlu. Tijekom puta prolazili su kroz nekoliko srpskih barikada, gdje su doživljavali različite provokacije. Srpski vojnici, između ostalog, govorili su im kako ih sve treba poklati i Aliji poslati Drinom. I Elvis sada očekuje pravednu kaznu za krvnika Mladića, no kao i mnogi u BiH smatra da ni jedna kazna nije dovoljna za počinjena zvjerstva.

Eduard SOUDIL
Nadživjeti svoju djecu najveća je kazna, kažu roditelji ubijenih

Bijele trake na nadlakticama nesrba, uglavnom Hrvata i Bošnjaka, označavanje nesrpskih kuća bijelim plahtama, progoni, logori, mučenja, masovna ubojstva - tako je izgledao Prijedor u ljeto 1992. Oformljena su tri srpska logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3000 ljudi. Mnogi iz njih nisu izišli živi. Tijekom rata u BiH u Prijedoru je ubijeno više od tri tisuće ljudi, a među njima su bila i 102 djeteta. Pred kuću Senije Elezović vojnici su došli početkom srpnja 1992. Devetnaestogodišnjeg sina Samira streljali su odmah nedaleko od kuće. Drugog sina, Saliha, koji je imao 28 godina, i muža Hakiju odveli su u logor Omarska, desetak kilometara dalje. Hakija je gledao kako mu ubijaju oba sina, a Senija je za njihovu smrt saznala dva mjeseca poslije. “Nadživjeti svoju djecu najveća je kazna”, kaže Senija, koja je, nakon što je zatvoren logor Omarska, s mužem završila u progonstvu. Tijelo starijeg sina nakon povratka u BiH pronašli su u masovnoj grobnici Kevljani.

Možda ste propustili...

NJEMAČKI SOCIJALDEMOKRATI

Schulz na čelu SPD-a

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana