Iako i među njima, kao i u svakoj branši, postoji razmimoilaženje u stavovima, dio osječkih arhitekata ne dvoji kako je Milan Mitevski - najbolji među njima. Uostalom, dobitnik je i danas prestižne nagrade za arhitekturu “Vladimir Nazor”, i to 1980. godine za osječki “Centar mladih”, poznatiji kako studentski centar. Kada je prema njegovoj ideji nešto kasnije realiziran i hotel u Bizovcu, slažu se kako je to za ono vrijeme bilo nešto posve novo u arhitekturi.

Ipak, otpočetka se nije moglo pobjeći od činjenice kako je hotelskim objektom dominirala predimenzionirana raskoš zajedničkih prostora - prije svega hodnika i brojnih predvorja, dok, s druge strane, hotelske sobe nisu nudile ni približno toliko raskoši. Ovo posljednje i kumovalo je odluci novih vlasnika da se umjesto rekonstrukcije odluče na rušenje objekta.

Naši nam sugovornici pojašnjavaju kako je osnovni problem Hotela Termia to što su zidovi između hotelskih soba građeni od betona, a to onemogućava rekonstrukciju, odnosno njihovo prostorno širenje kako bi se dobio potreban broj kvadrata. Jer prema veličini sobe, između ostaloga, određuje se i kategorizacija cijelog objekta.

- Ipak nije uobičajeno da se arhitektonski objekti koji imaju potpis i vrijednost ruše, upozorava arhitekt Miroslav Pavlinić, a njegova kolegica Danijela Lovoković sigurna je kako se “arhitekt kojemu ruše objekt u najmanju ruku neće dobro osjećati”.

- Ipak, činjenica je da se od vremena gradnje bizovačkog hotela do danas mnogo toga izmijenilo u arhitektonskom promišljanju u oblikovanju prostora - kaže Lovoković. Dio njezinih kolega, unatoč negativnoj fami oko Termije, boji se da ćemo umjesto ovog prepoznatljivog objekta dobiti neprepoznatljiv, unificirani hotelski objekt kakvih je na desetke na jadranskoj obali. D.Kuštro