Pitanje svih pitanja. Zašto svaki tjedan imamo potrebu nešto napisati, nešto što smo doživjeli, što se dogodilo našim sugrađanima, običnim ljudima, baš kao što sam i ja?

Odgovor i nije tako težak. Uđem jutros u moju trgovinu i ljubazna trgovkinja mi se zahvali na onome što sam napisala nedavno, upitavši i sebe i mene gdje je nestao smiješak?

Bila je riječ o toj mojoj trgovini koja je promijenila vlasnika i kaže mi da je pozvala sve svoje kolege da pročitaju što je napisano i svi su se odreda prepoznali u tih nekoliko rečenica. To oni zovu glas nekoga tko se usudi nešto napisati, za razliku od njih koji to “ne smiju”. Jer, onog trenutka kada reagiraju spominje im se - burza rada. Baš ta burza i nije neki primjer, jer eto dogodilo se ono na što su ljudi od struke godinama upozoravali. Nema dovoljno kvalificiranih radnika, poslodavci se žale, oni drugi kao izlaz vide u uvozu radne snage, dio je već uvezen. Nisu u pitanju samo građevinski radnici, jer se traži radnik više u vidu zidara, tesara, armirača... U pitanju su i farmaceuti, specijalisti svih vrsta. A kada je već riječ o specijalistima, i tu smo mi takvi kakvi smo. Jedan od najboljih se pogreškom odselio, pa se vratio i uspio je pronaći posao u struci, nije baš da ga zadovoljava, ali radi. Umjesto da ga zamolimo da se vrati otamo odakle je došao, mi politiziramo. Pa nam se i događa to što nam se događa.

Ovih dana muku muče i poljoprivrednici. Berba je u punom jeku, a oni ne mogu naći radnike, pa jedni odlaze drugima i tako zatvaraju problem radne snage u ovom našem poljoprivrednom kraju. Oni koji bi možda i posegnuli za takvim nekim poslom, kažu da im se ne isplati, jer on traje koliko i potreba, znači kratko. Tada gube socijalnu pomoć. Nešto je manja nego što bi možda drugdje zaradili, ali ona je sigurna - ništa ne moraš raditi, a pomoć stiže.

E, sada stvarno o tome zašto pišemo ili točnije - zašto ja pišem. Svaki tjedan već punih petnaest godina, svake srijede nešto napišem. Baš kada utvrdim da sam iscrpila sve teme, netko se javi, nešto predloži, nešto uočiš i imaš potrebe to podijeliti s našim vjernim čitateljima. To je postala takva zaraza da je se jednostavno ne možeš riješiti, bar ne do onog trenutka dok te ljudi zaustavljaju na ulici i kažu ti kako si nešto dobro napravio i daju ti još poneku ideju što bi u budućnosti također mogao prezentirati široj javnosti. I tako tjedni prolaze, mjeseci, godine. A ja imam privilegij nešto podijeliti s javnošću. Privilegij, ali i odgovornost. Posebice odgovornost, jer za sve napisano odgovaram široj javnosti. Sjetimo se što se jednom kolumnistu dogodilo nedugo kada je, ništa zločesto, tek primijetio koji tip žena više preferira. Pa se tako osvrnuo da one koje svojim radom, dugogodišnjim znanstvenim istraživanjem, davanjem sebe za zajednicu više uvažava od onih drugih. I nastala frka. Još se nije uspio opravdati.

Nije jednostavno svaki tjedan biti izložen upravo toj javnosti kojoj se obraćaš. Uvijek ima onih koji čitaju sve, baš sve, i ono što je jednom napisano ostaje zauvijek. Unatoč tome, ja se i dalje veselim svakoj srijedi i svakom napisanom retku.