Jednom zgodom Isus šalje svoje apostole da naviještaju evanđelje i na koncu im napominje: “Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte.” A-ha!, rekli bi neki. Naravno da treba sve činiti besplatno! Ovu Isusovu napomenu ipak ne bismo trebali shvatiti demagoški, jer na jednom drugom mjestu Isus veli: “Vrijedan je radnik svoje plaće.” Naravno.

Koliko god bilo čovjekoljubivo liječničko zvanje, razumljivo je da liječnik treba dobivati plaću. Isto je tako s učiteljima, odgajateljima i svima onima koji rade za druge. Kada Isus govori: “Besplatno primiste, besplatno dajte”, on želi naglasiti nešto drugo. Evo, apostoli su dobili poseban dar – bez ikakvog njihova truda i bez ikakve njihove zasluge. Mogli su činiti čudesa! Isus im jednostavno govori da besplatno dijele ono što su besplatno primili. I mi smo počesto u sličnoj situaciji. Mi smo često kadri činiti dobro s jako malo napora. Budući da smo neke ljudske darove i sposobnosti besplatno dobili, stvarno ne bismo trebali škrtariti. Na primjer, Bog mi je nečega dao u obilju. Zar da to ne podijelim s nekim kojemu baš toga manjka? Ako mi je Bog dao da imam i da obilujem, jesam li siguran da mi je to dao samo zato da uživam ja, moja djeca i moj kum? A mogao bih i drugima pomoći tako da sam i ne osjetim! Zatim, u uredu gdje radim mogu s malo napora stranci učiniti veliku uslugu: pomoći joj da ispuni obrazac, uputiti ju i slično. Nadalje, i djeca – a trebali bismo ih tomu učiti! – mogu pomagati jedna drugima u svladavanju gradiva. Zatim, koliko sitnih, a ipak važnih usluga možemo (i trebamo) uz tako malo napora učiniti vlastitim ukućanima, pa onda djedu i baki... Mi nismo ni svjesni koliko možemo pomoći jedni drugima riječima, djelima, blizinom, strpljivošću, ljubavlju, dobrotom... Prisjetimo se kako je nama u životu netko nešto učinio u bolnici, na poslu, u školi, u crkvi, u vlastitoj obitelji.

Nismo li i mi znali reći: “Da mi tada taj i taj nije pomogao, ne znam gdje bih ja danas bio...” Stvarno, koliko sunca, radosti i svjetlosti možemo unijeti u život naših bližnjih, koliko možemo razveseliti jedni druge, a da nas to i ne stoji baš nekog napora! Bog nam je dao tu sposobnost da besplatno dijelimo jedni drugima. Mi doista možemo biti anđeli jedni drugima. A možemo – ne daj Bože! – biti i ono drugo. Ovisi samo o nama.