Kažu mi mnogi kako im je krenula suza kada su me najavili uoči subotnjeg finala. Meni je cijelo vrijeme bila knedla u grlu. Grozno! Možda bi mi bilo lakše da sam se pripremio, izišao bih skroz na parter, pozdravio Osječane, koje volim i koji mene vole, koji su mi cijelo proteklo vrijeme pružali veliku potporu i iskazali puno lijepih želja. Stvarno sam bio zbunjen, napravio sam nekoliko koraka u dvorani i mahnuo ljudima s kojima sam sada prvi put gledao natjecanja samo s tribina, a tako će biti i sljedećih godina. Možda jednoga dana, nadam se, i na samom podiju, kada budem imao svoga vježbača ili vježbačicu koji će, kao i ja prije, nastupati u Osijeku. Nadam se, jednoga dana.

U subotu je počelo s parterom. Mojom spravom. Mogu reći kako bih, realno, teško osvojio zlatnu ili srebrnu medalju a da pri tome ne odvježbam maksimalno svoju vježbu. Bronca bi već bila dostižna. Rus Kiril Prokopev i Artem Dolgopjat doista su odlično odradili, kako smo rekli, parter više srednje klase, dovoljno za finala na svakom europskom prvenstvu. Dolgopjat možda vrijedi i više od toga. Svašta sam se od njega nagledao na treninzima, takve kombinacije da možeš stati i gledati, ne možeš ni zamisliti da to može izvesti. A onda dođe na natjecanje i kao da mu se smuti u glavi. Definitivno ima problem s natjecanjem. Doduše, u Osijeku je to jako dobro odradio, ali on može puno više.

Nevjerojatno je što se događalo na konju s hvataljkama. Jedino je Irac odradio bez velikih pogrešaka. Robi je riskirao, išao na sve ili ništa i sada se vidjelo kako on ima dovoljno tešku vježbu da čak i uz pad može osvojiti medalju. Njegovo srebro je zasluženo, kao što je zasluženo i Irčevo zlato. Matija Baron također je iskoristio svoju šansu. Razgovarao sam s njim poslije, rekao mi je da je jedino škare dobro odradio, sve ostalo je brljavio. Rekao sam mu da je zaslužio broncu zbog svoje borbe. Visio je, ali se nije dao pasti s konja. Ostao je do kraja i to je nagrađeno medaljom. Na kraju dana, tko pita za izvedbu ili za ocjenu ako si osvojio medalju.

U nedjelju smo dobili junaka devetog Svjetskog kupa u Osijeku. Tin Srbič doživio je veliki trenutak. Dečko je sjajan. Moram priznati da ga ne poznajem dobro, nisam godinama bio s njim na natjecanjima kao s, primjerice, Filipom, Marijom, Robertom, koje znam valjda u dušu. Ali upoznao sam ga kao super ispravnog dečka koji se uz to očito zna nositi s pritiskom. Frano Ridjan, voditelj, stvarno je odlično animirao publiku i on je zaslužan za odličnu atmosferu. Iskreno, ne sjećam se da sam ikada prije nastupio u Osijeku uz takvo navijanje kao ove godine. I Tin iziđe na preču uz takav pritisak i pobijedi! Ma dečko je predobar čim se tako nosi s pritiskom i očekivanjima publike. Svaka čast!

Čestitke i našim curama. Nisu osvojile medalju, ali njihove su vježbe bile u granicama očekivanja. Ana, Ema i Tijana ušle su u finale, osječka publika ih je upoznala, naravno, sve one mogle su još bolje, ali možemo biti zadovoljni njihovim nastupima.

Sljedeće godine deseti je Osijek Grand prix. Što očekujem? Ne znam može li u organizacijskom smislu biti bolje od ovoga. I zaista, čestitke mom klubu GD Osijek Žitu što organizira vrhunski spektakl svake godine. Čestitke i Osječanima na odličnoj atmosferi, nadam se punoj dvorani do posljednjeg mjesta, premda je i ovo bilo dobro. Sljedeće godine nadam se još boljoj konkurenciji, da neke sprave budu u rangu Svjetskog prvenstva, kao što je to znalo biti na nekim prijašnjim svjetskim kupovima u Osijeku. I, naravno, ponovno medaljama naših.