Nije bilo lako, ali kada je prošao ciljem 121. izdanja bostonskog maratona Ivica Kraljević je zaplakao. Bile su to suze radosnice, ali i suze bola i olakšanja. Boston je jedan od maratona iz serije šest najvećih na svijetu, ali za nevjerojatnog Ivicu, čija je životna priča inspiracija i nadahnuće, bio je to najvažniji i najteži maraton. Onaj trkački, jer ona životna maratonska utrka koju trči svaki dan još je teža i napornija, ali on je hrabro svladava. Osječki trkački entuzijast koji se dvije i pol godine bori s opakim tumorom na mozgu, u Bostonu je bio u trostrukoj misiji i to ovim redom - liječnički pregled, utrka i kompletiranje medalja sa svih šest najvećih svjetskih maratona. I sve je uspješno riješio. Nekoliko dana prije utrke liječnička ekipa s harvardskim diplomama iz Massachusetts General Hospitala pregledala mu je glavu, proučila nalaze te optimistično u “otpusnom pismu” sažela: “Zlo u glavi miruje, pacijent u redu, nalazi dobri”. Dobro, ne baš tim riječima, ali kada se prevede ispadne tako nekako... Nakon susreta s liječnicima Ivica se u društvu brata Ferde uputio na start utrke koja se ove godine bostonskim ulicama trčala 121. put.

Boston je za Ivicu bio više od utrke, prepreka koju je toliko želio preskočiti, ali bilo je mnogo problema da bi uopće došao do nje. Prije dvije godine također je tijekom maratona boravio u Bostonu, ali bilo je “friško” od operacije tumora i trčanje tada nije bilo opcija. Tada je samo posjetio liječnika i uz stazu bodrio sviga brata Ferdu. Ove godine napokon je stao na start i u tom trenutku postojala je samo jedna misao: “Ovo moram završiti”. Pred njim su bila teška 42.195 kilometara na brdovitoj stazi ulicama glavnog grada američke savezne države Massachusetts, ali kad si pobjednik onda si pobjednik. Iako su noge na 27 kilometru bile teške kao olovo, grčevi i bolovi parali su tijelo, umor i iscrpljenost prijetili odustajanjem, Ivica je zamolio svog zaštitnika za pomoć sv. Leopolda Mandića, i u skladu s maratonskim postulatima - nema stajanja, bori se i idi naprijed, čak i kad misliš da ne možeš, nastavio je prema clju. I nakon 3:56.02 sata je prošao kroz njega.

- Ubila me visinska razlika, ma Tokio je bio majka za ovo. Stalno brda, pa spuštanje, pa opet brdo... Nije bilo lako, bila je i velika vrućina, na 27 km uhvatila me kriza, mislio sam da stvarno neću moći. No, molio sam se sv. Leopoldu, hrabrio sam sebe i, naravno, nastavio. Kad sam prošao 32. kilometar stalno sam u sebi ponavljao - još samo deset, još samo deset - prepričavao je dojmove s bostonske utrke Ivica Kraljević.

Nije profesionalni trkač, ali do sada je pretrčao “pola svijeta”, prošao ciljem najvećih maratona poput Londona, Berlina, New Yorka, Chicaga i Tokija. Zašto je Boston toliko poseban.

- Pa zato što sad kao i brat Ferdo imam u kolekciji svih šest najvećih maraton, imam toliko željeni Big Six. Utrka je bila važna, ali bilo je još nešto puno važnije. Moje zdravstveno stanje i pregled u jednoj od najpoznatijih američkih klinika kod svjetskih stručnjaka za ovu opaku bolesti koju ja imam. Iskreno bilo me strah što će reći u bolnici, kakvi će biti nalazi, jesu li pronašli nešto novo... Skupilo se mnogo toga i zato je prolazak kroz cilj bio toliko važan, stresan, za mene nevjerojatno iskustvo i doživljaj, kaže hrabri osječki borac kojemu ništa ne može stati na put. Nikakav tumor na mozgu, operacije, kemoterapije, zračenja, lijekovi... U trenucima kad mnogi odustaju i dižu ruku Ivica Kraljević nastavlja dalje. Zlo u glavi vreba iz prikrajka, ali Kraljević ga hrabro pobjeđuje. Pobjednik ostaje pobjednik.