Iako je država dosad osnovala više ureda za raspolaganje svojom imovinom, lako pamtljivih po zvučnim kraticama poput AUDIO-a, DUUDI-ja, a i zasebno ministarstvo, ona nikako da sa sebe otrese stigmu lošeg gospodara.

Tako je i s poljoprivrednim zemljištem, čiju je vrijednost krajem prošle godine u jednoj studiji Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) procijenila na čak deset milijardi američkih dolara. Naime, opća ocjena i povik da država svoje poljoprivredno zemljište daje u bescjenje – zvuči apsurdno, no istinito - veliki sustavi plaćaju višestruko manju cijenu za hektar od malih, OPG-ova. Zakon o poljoprivrednom zemljištu mijenjali smo dosad bezbroj puta, no zahtjeve o izjednačavanju cijena za zemlju, čime bi se ona učinila dostupnijom za što više korisnika a oni bili izjednačeni u konkurentnosti, a za što se zauzima i Hrvatska poljoprivredna komora - HPK, nisu usvojeni.

– Mi, mali poljoprivrednici, plaćamo i dva-tri puta više po hektaru, primjerice ja plaćam 700 kn/ha za zakup na pet godina na temelju aneksa ugovora, velike tvrtke dobile su dobru, pravu zemlju u koncesiju od 50 godina, a ja svoj ugovor moram stalno produžavati i još, k tome, više plaćati. Uništili smo PIK-ove, a sada opet veliki dobivaju, dok mali ne mogu - ogorčen je Mario Milušić iz Piškorevaca, koji poteže pitanje “reprize” kombinatske strategije sa zemljom. Jer, prvo smo gasili kombinate i “prali se” od dotadašnje PIK-ovske prakse, a onda smo opet, u raspodjeli državne zemlje i cijena, ponovili svojevrsnu kombinatsku politiku prema velikim sustavima, na štetu malih.

A, prema nekim procjenama, bivši PIK-ovi su obrađivali državne zemlje ukupno oko 250.000 ha.

Sada se na primjeru Agrokora, koji obrađuje 32.800 ha državne, i to naše ponajbolje zemlje, vidi koliko je riskantno što je država kapom i šakom davala velikima i što je, još k tome, zakonom u slučaju stečaja iznimno omogućila da se prava i obveze zakupnika pravne osobe prenose na onog tko je u stečaju kupio / preustrojem stekao imovinu zakupnika.U HPK-u nerazmjer cijena za velike i male projiciraju kroz prioritetne, povlaštene koncesije koje su, ocjenjuje predsjednik Matija Brlošić, i tri-četiri puta manje od cijena zakupa iz natječaja.

– Te prioritetne koncesije išle su po doista maloj cijeni od 150 do 300 kuna, na 20 do 40 godina, i istina je da su veliki njima dobili puno zemlje. Za tu kvalitetu zemlje u odnosu na male te su cijene ostale preniske, i do tri-četiri puta su manje nego što plaćaju oni koji su do zemlje došli javnim natječajima gdje su OPG-ovi s cijenama mogli maksimalno ići dvostruko više od početne i one su u prosjeku 700 - 900 kuna - kaže Brlošić.

Procjenjuje da je pod tim koncesijama minimalno oko 50.000 ha. A kako to izgleda na primjeru lokalne samouprave, govori primjer općine Semeljci, na čijem su području dvije velike poljoprivredne tvrtke, one obrađuju 1000, a mali 3000 hektara.

Načelnik Grga Lončarević kaže kako je prosječna cijena zakupa, a prema natječaju od prije 15 godina, 880 kn/ha.

– No, ima i slučajeva gdje je on i 1200 ili 300 kn, ako tom zakupniku nitko nije 'nabio' cijenu. U tom sustavu državnog zemljišta nelogičnost, nepravda prema malima jest što su veliki dolazili do zemlje kupujući propale sustave za kunu i zemlju dobili dalje u koncesiju po cijeni po kojoj su ju radile propale tvrtke. Tako sada mali za zemlju plaćaju i do pet puta više od njih - kaže Lončarević. Navodi primjer sa svoje općine gdje je velika tvrtka kupila poljoprivredni d.o.o., zadržavši mu stari naziv kako bi zadržala i 600 ha zemlje, ali i cijenu po kojoj ju je radio stari vlasnik – 650 kn/ha. – I druga velika tvrtka po toj cijeni, 650 kn, obrađuje “svoju” državnu zemlju, dobivenu na natječaju za koncesiju koji je provelo ministarstvo. Dobili su zemlju po zakonu iz 2008., na 30 godina koncesije. Naša su saznanja da je povlaštena koncesija manja od 200 kn, no mi takvog zemljišta nemamo. A, samo za usporedbu, početna cijena zakupa je 350 kn… - kaže Lončarević.

- Agrokor je kupio Belje za kunu i dobio 10.000 ha prvoklasne zemlje po povlaštenoj koncesiji i evo što se dogodilo. A što će seljak? Uvalio se u skupe kredite da podigne farmu, da bi došao do zemlje, sam je sebi nabio njezinu cijenu, ubi ga uvoz i opravdano je ljutit - rezimira Lončarević. I stručni tajnik udruge Život Miroslav Kovač navodi praksu gdje OPG-ovi plaćaju i tri puta više od velikih.

– Tražili smo izjednačavanje, no ni jedna vlada nije ga provela, na djelu je kombinatska politika. Ne samo da je apsurd što mali plaćaju više od velikih nego i što mali zemlju nisu dobili u tehnološkim cjelinama, a one znače konkurentnost u proizvodnji. I kroz to je država indirektno uložila u velike - upozorava Kovač. A državi su istovremeno puna usta ruralnog razvoja, razvoja ruralnih krajeva, zadržavanja naših ljudi, a ne odlazaka van, a nikako da shvati da je raspodjela zemlje i demografsko pitanje.

– Što će mladog čovjeka koji se želi baviti poljoprivredom zadržati u Trnavi kada u njoj samo jedna velika tvrtka obrađuje 750 ha državne zemlje?! Pa naravno da će otići van jer ovdje ne može ni do zemlje - gleda Milušić na raspolaganje i cijene zakupa kroz demografski problem ove države. A, ona se opravdano treba zapitati: što će joj zemlja ako ju više ne bude imao tko obrađivati.