U Galeriji Vernissage u pothodniku ispod Trga Ante Starčevića, gdje se redovito mogu pogledati djela eminentnih hrvatskih slikara, kipara i grafičara, u tijeku je izložba pulskog slikara Igor Gustinija. Na zidovima galerije desetak je njegovih ulja manjeg formata.

Inače, Igor Gustini rođen je u Firenci 1969. godine, maturirao je na Državnoj umjetničkoj školi u Padovi 1987. godine, a diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji 1993. godine. Dobitnik je nekoliko nagrada za slikarstvo i dizajn. Izlagao je 30 puta samostalno te 70 puta skupno. Godine 2011. izlagao je na 54. Venecijanskom bijenalu. Član je HDLU-a Istre, HDLU-a Zagreba te HZSU-a. Živi i radi u Puli.

O izložbi “Intervencije” Nebojša Janjić je napisao: “Propitivanje umjetnosti i njezina mjesta u današnjem svijetu je ono što se neizbježno nameće umjetniku danas. On nije izoliran od svijeta, već duboko uronjen u njega i njegovu estetiku, on je stalni promatrač, pa tek onda i akter svoje suvremenosti, on je u stalnom umjetničkom dijalogu sa svijetom koji ga okružuje, formira i inspirira. Taj razgovor nije nikada završen, on traje onoliko koliko traje život, to je prostor ulančavanja samoga sebe, slika bespuća vlastitih sumnji i promjena.

Slikar, dakle, intervenira na postojeći svijet i društvo, tr(a)ži svoje mjesto, dizajnira svijet po svojoj volji, stvara „sliku“ koja je podjednako poruka kao i gesta, stvarnost i privid, istina i laž. Postmoderna kompilacija između ukrasa i vapaja, tapiserija boja i pojava, pastiche medijske slike svijeta i vlastitog tr(a)ženog doživljaja. Je li to stil bez stila? Je li to čovjek bez svojstava? Svijet bez boja.

Igor Gustini u ovim svojim malim formatima, slikarski instinktivno intervenira na samome sebi, spaja vlastitu prošlost i budućnost, štafelajni pristup i avangardnu tehniku. Tradicijski feeling, modernistička pop-art estetika, apstrakcija na koju se intervenira simbolima i slikarskim gestama, sve se to spaja u Gustinijevom provokativnom slikarskom izrazu. Vizija se materijalizira, kompilira s vlastitom slikarskom praksom. To je slika koja se slika, to je priča koja se priča, od Firenze do Pule, od Kolumbije do Amerike, od Londona do New Yorka. Što drugo danas može slikarstvo?”