Na 28. se POPUP-u, održanom u sklopu Osječkoga ljeta kulture, predstavio slavonskobrodski umjetnik Ivan Šeremet performansom “Smrt umjetnika”. U neožukan prostor koji je još u izgradnji postavljen je bio stol prekriven bijelom plahtom ispod koje se nalazilo ispečeno prase. Šeremet je najprije s praseta maknuo plahtu te stao uz stol odajući minutom šutnje (po)čast pokojniku na kraju izgovarajući: “Slavu mu!”. Nakon toga uslijedilo je rezanje praseta i karmine – na koje su bili pozvani svi koji su se u tom trenutku našli u prostoru osječkoga Eurodoma – su počele.

Više je mogućih interpretacija Šeremetova rada. U nastavku bih se zadržao na jednoj od njih koja mi se čini najupečetljvijom, a to je tematiziranje smrti umjetnika uz što se povlači i pitanje smrti umjetnosti. Smrt, kriza, dehumanizacija i broje druge riječi sličnoga (negacijskog značenja) isparavaju kroz pore zapadne umjetnosti već više od stoljeća. Na tom je tragu i Šeremetov umjetnički čin koji je sada u fokusu. Autor nije onaj koji sahranjuje, on smrt tek konstatira. Kod Šeremeta pogreb nema obrednu auru. Autor ne uzima ulogu svećenika koji tijelo predaje zemlji, a dušu nebu, nego se utjelovljuje u pokojnikova poznanika i prijatelja koji tihim nekrologom, sa svega nekoliko škrtih riječi, komemorira Umjetnika. Upravo tako! Šeremet je u ovom slučaju komentator i on osjeća tu smrt, proživljava je. Njegova je patnja tiha kao i svaka patnja koja ne traži priznanje i samilost okoline. Umjetnik je umro. Više ga nema. Međutim, umjetnik je i ostao – Šeremet je tu – poziva nas na karmine. Nevolja je Šeremetova, kako mi se čini, što bi njegova patnja mogla utonuti u melankoliju za Umjetnikom koji je pred njegovim očima uronio u zemlju. Jedan je Umjetnik sahranjen. Drugi je, pak, ostao. Zadatak drugoga nije tek činjenično prokazati sudrugovu smrt, nego živjeti vlastiti poziv, a to je stvaranje novih stvarnosti – onih umjetnih – jer “pravi je pjesnik sveznajući”, piše Novalis, “on je zbiljski svijet u malome”.

Šeremetov je performans mnogo više od artističkoga kanibalizma, premda bi mu netko mogao spočitati parazitiranje na mrtvom tijelu Umjetnosti. Kod Šeremeta još uvijek postoji živi humus jer je i ovaj, naoko društveni komentar, dubljega (čine se i metafizičkog) karaktera. Možda je smrt Umjetnikova nastupila kada je on postao puki kroničar društva jer umjetnikov zadatak nije samo bilježiti viđeno; on treba moći proživjeti, predvidjeti, ali i oblikovati stvarnost koja postoji u Apsolutu i odande dotiče njegov duh.

Mišljenja sam kako poslanje umjetnika nije istoznačno pozivu društvenoga kroničara jer Umjetnost nije društvena kronika, nego kronika živoga duha. “Prava je umjetnost hijeroglifska”, a “čarobnjak je pjesnik” kaže Novalis. Uistinu, zagušiti Umjetnost društvenom kronikom znači ugušiti istinski duh koji kao životna snaga kola žilama umjetnika. Bez toga duha ostaje samo ono na što Šeremet upozorava – truplo koje čeka svoje raspadanje i karmine za duhovne lutalice koji su se posve slučajno zatekli u blizini.