Javnost se ovih dana iščuđavala bizarnošću da i zahodi svoj svjetski dan imaju – 19. studenoga, kada je i Međunarodni dan muškaraca.

Svjetski dan toaleta 2011. uveo je UN, želeći skrenuti pozornost na rastući svjetski problem – da gotovo trećina svjetske populacije živi bez sanitarnog čvora, uglavnom u nerazvijenim zemljama. Taj je dan podsjetio i na poražavajuće podatke iz popisa stanovništva 2011. u Hrvatskoj – da čak 68.000 stanova u 21. stoljeću nema kupaonicu, a 38.000 stambenih jedinica – zahod!

U Državnom zavodu za statistiku (DZS) prilikom objave tih podataka pojasnili su kako je riječ o stambenim jedinicama koje u svom sastavu nemaju te prostorije, što ne znači da potencijalno 180.000 Hrvata živi bez kupaonice, nego da ju vjerojatno dijeli sa susjedima, što je učestalo čak i u centru Zagreba. Nije baš neka utjeha da u 21. stoljeću, kada imućni na Mjesecu kupuju “parcele”, a nad glavama nam kruže dronovi, dio građana dijeli tako specifičan prostor kao što je kupaonica ili sanitarni čvor s nečlanovima svoje obitelji/partnerom.

Iako smo u novi milenij zakoračili prije 15 godina, osnovni komunalni priključci i dalje nisu dostupni svim kućanstvima, kao što su vodovod i sl. Prema nekim istraživanjima, čak je četvrtina Hrvata nezadovoljna kvalitetom stanovanja u zemlji, a četiri petine smatra da država treba pomagati programe gradnje socijalnih stanova.

Slavko Tidlačka, načelnik najsiromašnije općine Đakovštine, Levanjske Varoši, do čijih svih sela još ne vodi ni cesta, kao ni vodovodna mreža, potvrđuje da u tim sredinama život bez kupaonice i toaleta uopće nije rijetkost.

– Osim teškog socijalnog stanja, puno tu ima ulogu i nemar ljudi da sami sebi poboljšaju i olakšaju život pravljenjem kupaonice i zahoda u kući, a ne da u 21. stoljeću imaju (samo) poljski zahod. Među takvima ima i nezaposlenih, samaca... - kaže Tidlačka.

Dakako, nedostatak kupaonice nije pojava samo u seoskim sredinama, ima toga i u centru grada. Nije rijetkost naći takve primjere i u srcu srednjoeuropske metropole, kao što je Zagreb. I djelatnici centara za socijalnu skrb u terenskom radu susreću se s takvim kućanstvima, poglavito u ruralnim sredinama koje slove za siromašnije dijelove. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo Dubravka Petrović kaže kako su dobar dio vlasnika kućanstava bez kupaonice i sanitarnog čvora korisnici zajamčene minimalne nakande (ZMN), tzv. socijalke.

– No, to nikako nije pravilo, jer među korisnicima ZMN-a ima i onih koji su ostali bez posla i koji su tijekom radnog odnosa sebi osigurali pristojan život, pristojne stambne prilike, koje uključuju i kupaonicu, dakako. Jedinice lokalne samouprave, općine i dr., mogu pomoći tim ljudima da im osiguraju neki higijenski minimum kroz jednokratne novčane pomoći i sl., a u Đakovštini ima svijetlih primjera upravo na tom tragu - kaže Petrović.

Poražavajuća statistika da čak 180.000 Hrvata, a grad je to veličine jednog Splita, drugog po veličini grada u zemlji, živi bez kupaonice i toaleta također na zoran način govori o siromaštva, kvaliteti života, ali i kulturi življenja, higijenskim navikama. Ili spletu svega navedenog. Prema posljednjim podatcima DZS-a, stopa rizika od siromaštva u RH je u 2014. gotovo 20 posto - 19,4, a 2013. bila je 19,5 posto. To znači da je svaki peti građanin siromašan, u riziku od siromaštva, čime je Hrvatska u vrhu europske ljestvice. Siromašniji od nas samo su u Španjolskoj (22,2 posto), Bugarskoj, Grčkoj, Letoniji i Italiji.

Najnižu stopu rizika od siromaštva u Europi imaju Danska, Finska, Slovačka..., ne veću od 12,6 posto. Upozoravaju na to i u Hrvatskoj mreži protiv siromaštva (HMPS) čiji predsjednik, prof. dr. sc. Nino Žganec, ističe da je siromaštvo za Mrežu fenomen koji izravno zadire u pitanje poštovanja i stupnja razvijenosti ljudskih prava.

- Činjenica da u RH znatnom dijelu stanovništva nisu osigurani temeljni uvjeti kvalitete života, niti ih si imaju mogućnosti priuštiti, ozbiljan je strukturni problem ovog društva. Prenošenje pitanja uzroka siromaštva na individualnu razinu, optužujući ljude da su lijeni, nesposobni ili da je to njihov stil života, neprihvatljivo je i odraz je nerazumijevanja temeljnih uzroka koji dovode do siromaštva. Pitanje postojanja ovako visoke stope siromaštva i primjeri koji pokazuju da neka kućanstva žive u uvjetima koji su vrijedili prije više od stotinu godina jest i pitanje političke odluke o tome što socijalni izdatci predstavljaju za ovo društvo - jesu li oni trošak ili investicija? - postavlja prof. dr. Žganec pitanje javnim, socijalnim politikama.