Željana Stojić rođena je Vukovarka koja je 1991. godine, kada je morala napustiti grad, imala 16 godina. Sada živi u Zagrebu. “Uvijek sam ovih dana u godini tužna. Iz Vukovara sam otišla prije užasa. Bili smo smješteni na moru i više se nisam vraćala. Čitava obitelj je na svu sreću preživjela. No, izgubila sam mnogo prijatelja i znanaca, tako da mi je ovo sjećanje na 1991. vrlo stresno”, kaže nam dok korača u Koloni sjećanja.

Grgur Hendić u Vukovar je sa suprugom i prijateljima došao iz Dubrovnika. U srijedu je prvi put bio na obilježavanju Dana sjećanja, dok je supruga Kristina dolazila i protekle tri godine. “Imamo suosjećanja za ono što je proživio Vukovar i Vukovarci jer smo u Dubrovniku imali sličnu situaciju 1991. godine. Sjećam se dobro tih dana, imao sam 14 godina. Inače sam iz Konavala i nakon napada na Dubrovnik ostao sam odvojen od roditelja sve do oslobađanja Cavtata”, ispričao je Hendić.

Ratko Dragović iz Kleka umirovljeni je pukovnik Hrvatske vojske, koji je kao zapovjednik različitih postrojbi u 1. i 7. brigadi prošao mnoga bojišta. Danas je i biker, član Motokluba Veterani. “Nas pedesetak je ovdje i manje-više toliko nas redovito dolazi u Vukovar 18. studenoga. Ima nas iz cijele Slavonije, Orašja u BiH, sjeverne Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Hercegovine pa i iz Njemačke. Na ovaj dan sjećamo se svih naših stradalih u Vukovaru i svim drugim bojištima, ali i svih preživjelih branitelja”, ističe Dragović.

Josip Horvat u Vukovar je stigao organizirano, s grupom od pedesetak osoba iz Samobora. Kaže kako se dobro sjeća razrušenog Vukovara, jer je sudjelovao u njegovoj obnovi, posebice kuća na Mitnici 1997. godine. “Bilo je to kao u Hirošimi. Danas se jedva znam snaći kako sve izgleda uređeno. Sjećam se dobro 18. studenoga, kada je poginuo moj nećak. U Vukovaru se sjećam i mnogih Samoboraca koji su sudjelovali u obrani grada. Svaka im čast, jer su bili dobri borci. Neka se Vukovar nikada ne zaboravi”, kaže Horvat.I.Mikulić