“Sad su dva ujutro, a ja zaspati ne mogu. Prebirem misli i vrtim svoju karijeru pred očima. I svjestan sam da sam došao do kraja svog borilačkog puta”, objavio je na svom facebook-profilu Mirko Filipović.

Razlog za tu iznenadnu odluku, premda je Filipović već proslavio 41. rođendan (rođen 10. rujna 1974. u Vinkovcima) ozljeda je ramena zbog koje je prvo otkazao borbu u oktogonu s Anthonyjem Hamiltonom u Seoulu, a nakon toga prelomio je i odlučio reći konačno zbogom ringovima, kavezima i oktogonima.

- Već u početku priprema ozlijedio sam rame, i to tako da nisam ruku mogao podići. Pokušao sam spasiti rame i sanirati ozljedu na sve moguće načine, i svakodnevnim terapijama, injekcijama krvne plazme, i raznim koktelima lijekova, ali nije išlo. Jedini lijek bila bi pauza od dva do tri tjedna, a to si nisam mogao priuštiti usred završnih priprema. Svakodnevnim treningom ozljeda se samo pogoršavala. Dio mišića je puknuo, rame je puno tekućine, velika opasnost je i da pukne tetiva i onda opet na operaciju. A to mi ne treba, pogotovo u mojim godinama.

Filipović je cijelo ljeto proveo na terapijama u Njemačkoj.

- U München sam išao na terapije kod jednog slavnog liječnika zbog kronične upale tetiva na hvatištima sjedne kosti koja me izluđuje. Kad god idem na magnet, bez obzira zbog čega i što snimam, nalaz počinje s “degenerativne promjene”, ali to je cijena koja se mora platiti. Ljudi vide samo jednu stranu medalje, materijalne stvari, a za muku, bol, krv i suze nitko ne pita, niti ga zanima. Ali to je tako u životu.

Slikovito je Filipović opisao svoje stanje i na sljedeći način:

- Kada idem kući u Vinkovce, moram dvaput stati tijekom vožnje zbog bolova u tetivama. Užasno me boli u sjedećem položaju. Desno koljeno je četiri puta operirano. I sad još rame, a leđa da i ne spominjem.

Filipoviću je borba u Seoulu trebala biti 80. u profesionalnoj karijeri u K-1, Prideu, IGF-u i UFC-u.

- Najveći problem bit će mi adaptacija na 'civilni' život. Bez dva treninga dnevno i vječnih putovanja po svijetu, što mi i neće tako teško pasti. Trenirat ću dok sam živ jer to je moj život, ali ne takvim tempom i to me na neki način raduje. Ovo nije neka trenutna odluka, već moja konačna odluka. I to je najbolje za mene. Prije ili kasnije dođe vrijeme kada čovjek mora i na svoje zdravlje misliti. Imao sam zaista dugu i bogatu karijeru i ostavio sam, vjerujem, dubok trag u borilačkom sportu - rekao je Cro Cop zahvalivši svima koji su ga podržavali.K.Lacković