U Galeriji Kazamat otvorena je izložbe “Tema Social” novosadskoga umjetnika Gorana Despotovskog. Dan uoči izložbe s umjetnikom je održan razgovor kojemu je cilj bio pripremiti posjetitelje za izložbu te predstaviti umjetnika, njegovo shvaćanje i tumačenje vlastitoga rada, kao i umjetničku situaciju u gradu i zemlji iz koje dolazi.

Tema kojom se Despotovski bavi na ovoj izložbi zanima ga već duže vrijeme. Ljiljana Činkul u kritici “Ogledalska slika našeg vremena” za beogradsku Politiku piše kako Depotovskoga prije svega zanima “pitanje egzistencije i gubitak individualnosti u vremenima ozbiljnih društvenih promena i političkih turbulencija”.

S tom se tezom svakako treba složiti jer već samim ulaskom u prostor Galerije Kazamat posjetitelj može vidjeti lutke nalik ljudskim figurama odjevene u odijela, ali u potpunosti lišene unutarnje dimenzije. One su tipičan primjer suvremene otuđenosti – otuđenosti od sebe, ali i od drugih ljudi kojima smo okruženi. Njihova lica ne otkrivaju ništa, kao ni lica krojačkih lutki, tzv. manichina, koja je slikao talijanski slikar Giorgio de Chirico. Lica su to su bez očiju, usana, ušiju i tek tjelesna fizionomija otkriva da se radi o ljudskim figurama. Despotovski se, dakle, bavi egzistencijom pojedinca uključenoga u masu i istodobno izgubljenog u njoj, ali i tragičnošću te egzistencije.

Izgubljenost i dijalošku tišinu mase najbolje ocrtava rad “Selekcija” u kojem brojne lutke prosječene ljudske visine i u odijelima stoje u situaciji potpune izgubljenosti i neusmjerenosti. Despotovski spomenutu situaciju opisuje ovako:

“Stalno gledamo jedni druge/Umorni smo, stojimo i čekamo/Gledali smo jedni druge/Polako počinjemo da govorimo/Ako govorimo, ne slučaju/Ako slušaju, ne razumeju (...) Lutamo među ljudima/Stotine jadnih lutaka.”

Sve to pomalo podsjeća na dramske dijaloge u Ionescovoj “Ćelavoj pjevačici” ili na razgovore Beckettovih likova Vladimira i Estragona iz drame “U očekivanju Godota”.

Izložba pokazuje da Despotovski ustrajava na odijelima. U ranijim je radovima koristio kapute koji su u njegovu radu imali povijesno-etnološku dimenziju, kao u instalaciji “Showroom” iz 2007., no u posljednje su vrijeme u njegovu radu prisutna samo odijela. Odijela spojena s ispražnjenim i bezosobnim licima ljudskih figura na vrlo doslovan način vizualnim jezikom parafraziraju izreku koja kaže da habit, odnosno sama redovnička halja ne čini redovnika redovnikom, kao što ni odijelo, zapadnjački znak muške otmjenosti koje se nosi za razne prigode, ne čini čovjeka čovjekom.

“Tema Social” prva je ovogodišnja izložba u saniranom i preuređenom prostoru Galerije Kazamat koji je od veljače bio izvan funkcije. Samim tim bih zaključio kako je najvećim dijelom opravdala uvertirnu ulogu koja joj je dodijeljena.