Stotine njih vole svoj posao i nakon godina i godina radnog staža, unatoč svim poteškoćama s kojima se susreću, rade ga s jednakom strašću kao i prvog dana kada su kročili u svoje učionice.

Oni su ljudi kojima svakodevno povjeravamo svoju djecu. Uz Svjetski dan učitelja, 5. listopada, razgovarali smo s dvije Osječanke koje su živote posvetile nastavi.

Verica Zeko-Pivač, profesorica je matematike u osječkoj Obrtničkoj školi. “Za mene učenici kažu da sam opasna, i jesam, ali samo kada je riječ o disciplini. Obrtnička škola nije gimnazija, tako da nam dolaze i učenici koji ne znaju tablicu množenja. Ipak, očekujem bar elementarno znanje, no mnogo veći problem je ponašanje”, kaže. Učenici koji su pali razred jedanput, ili čak dvaput, za mnoge su druge profesore noćna mora, njoj su, kaže, izazov.

- Nije lagano, to je velika odgovornost, no uvijek vrijedi pokušati. A najvažnije je to da sam ih izvela na pravi put, i ta spoznaja pruža mi veliko zadovoljstvo - objašnjava.

Jedan takav bivši učenik napisao je o njoj na Facebooku: “U prvom razredu je bila vještica, u drugom nije bila tako strašna, a u trećem sam shvatio da je najbolja profesorica”. Počela je raditi s 24 godine. Premda nije po struci defektolog, od početka rada, osim onih u redovnim odjeljenjima, njezini su učenici bili i učenici s teškoćama, gluhonijemi, djeca s tjelesnim invaliditetom i lakom mentalnom retardacijom. “Ispekla sam zanat defektologa bez fakulteta”, kaže prof. Zeko-Pivač. Tada je bilo mnogo više učenika, gotovo tisuću. U prvom razredu osam razrednih odjela, u svakom gotovo 40 učenika, uglavnom muškog spola. Neki njezini učenici djeca su bez jednog roditelja, bez roditeljske skrbi, neki dolaze iz razorenih obitelji, imaju tešku socijalnu situaciju. “U našoj školi na prvom je mjestu odgoj, a zatim obrazovanje. Za svakog svog učenika znam njegovu obiteljsku i socijalnu situaciju. Smatram da je suradnja s roditeljima izuzetno važna, iako često izostaje. Stoga imam osjećaj da neki učenici vide majku u meni”, priča naša sugovornica.

- Nikad nisam zažalila što sam otišla u prosvjetu. Volim svoj posao, svoje učenike i ne bih se mogla zamisliti u nekom drugom poslu. To je najteži, ali i najljepši posao na svijetu - kaže prof. Zeko-Pivač. Sve se isplati kada stigne pismo bivše učenice koja kaže: “Naučili ste me kako ići kroz život, kako se nositi s problemima i rješavati ih. I hvala vam što nikada niste izdvajali učenike, već ste nas gledali kao jedno”.

Jasna Dorić u prosvjeti radi već 25 godina, a danas je jedna od omiljenih učiteljica u OŠ Višnjevac. Nikada, kaže, nije razmišljala o radu u srednjoj školi. Mala djeca su neiskvarena i s njima je, kaže, najljepše raditi.

- Doslovno im je “što na umu, to i na drumu”, iskrena su, poštena i jednostavno divna. Volim što radim s njima, a mogu reći da je najljepše kad me učenik, nakon dosta godina, na ulici prepozna, pozdravi me i popriča sa mnom. Danas sam u situaciji da već i djeca mojih prvih učenika idu u našu školu i ta povezanost koja traje godinama, činjenica da oni poznaju svoju učiteljicu i kad jednom odrastu, neprocjenjiva je - poručuje naša sugovornica.

Da ne bi sve bilo tako idealno pobrinuli su se, reći će kroz šalu, iznosi plaća i općenito poštivanje odraslih spram učitelja. Kad bi roditelji više cijenili njihov rad, zaključuje naša sugovornica, učiteljima bi bilo puno lakše.