N ije pitanje može li Hrvatska, bez obzira na sva naša logistička i gospodarska ograničenja, prihvatiti izbjeglički val iz Sirije, jer naše nas vlasti uvjeravaju glasovitom krilaticom Bobija Marottija, kako “problema nema”, nego što će se dogoditi ostanu li te izbjeglice trajnije u Hrvatskoj.

Sve se može zakomplicirati, ako Europska unija odluči suspendirati ili čak ukinuti Schengen, kojim su ukinute unutarnje granice unutar zemalja članica. To bi značilo da bi više tisuća ili desetaka tisuća (o većem se broju sada ne usuđujemo razmišljati) ostalo zarobljeno negdje između, možda baš u Hrvatskoj, na svom putu iz uništene Sirije prema obećanim zemljama Europske unije, poput Njemačke i Švedske.

Nitko ne govori o apsorcijskoj moći našeg društva da prihvati golemi broj doseljenika. Kada su tadašnjeg ministra gospodarstva, Radomira Čačića, početkom 2000-tih, pitali tko bi bili idealni useljenici u demografski opustošenu Hrvatsku, on je lakonski rekao da bi to mogli biti grkokatolički Ukrajinci. No, umjesto idealnih useljenika, s kojima dijelimo ikavicu, bjelohrvatske gene i zajedničku haplogrupu R1a1, u Hrvatsku bi se uskoro mogla sliti rijeka Sirijaca, Afganistanaca i Pakistanaca. Dakako, nisu uopće problem izbjeglice, nego što ćemo učiniti ako ti ljudi, u nemogućnosti da se domognu Njemačke, zbog zatvaranja granica, odluče ostati u Hrvatskoj. Možemo li uopće zamisliti kojim bi putem potekao suživot ovdašnjih starosjedilaca i doseljenika iz Azije, svjetonazorski i kulturološki formiranih u nedemokratskim društvima, u kojima cvate vjerska isključivost? Je li hrvatsko društvo - sekularno i laičko te, bar na riječima, okrenuto liberalnoj demokraciji, ali, istodobno, i tradicionalno, kršćansko i katoličko, u određenoj mjeri čak i pravoslavno - spremno na radikalno povećanje udjela muslimana? Na to nemamo odgovor. Nije to samo pitanje nošenja hidžaba u javnosti, masovnog sudjelovanja u vjerskim obredima na gradskim ulicama, u kojima tada staje sav promet (u Marseillesu se to događa svaki petak), ili gradnje džamija na svakom koraku. U četvrtima Londona u kojima su Azijci većina nisu rijetkost “šerijatske ophodnje”, koje fizički kažnjavaju žene u mini suknjama, muškarce koji piju alkohol i homoseksualce. Možemo li zamisliti unutarislamske sukobe na hrvatskim ulicama, primjerice, između doseljenih sunita i šijita, alevija i vehabija? Jesmo li spremni na suživot s ljudima koji imaju radikalno drukčija stajališta o zajedničkom životu? Sve su to teške teme, u trenutku kada treba altruistički i humano pomoći ljudima u nevolji.