Marko Marić (32) sin je poginulog vukovarskog branitelja Željka Marića koji je poginuo 3. studenoga 1991. godine, dok je on imao samo devet godina.

Za očevu smrt saznao je nekoliko godina poslije, u Lovranu, gdje je s majkom Evicom i starijom sestrom Majom bio u progonstvu. Inače, Lovran je bio posljednje prognaničko utočište, gdje je za vrijeme boravka s obitelji i doznao za očevu smrt i da je tijelo pronađeno i ekshumirano iz masovne grobnice. Prvo prognaničko odredište bile su Našice u koje je s majkom i sestrom došao u kolovozu kada se iz Vukovara, kaže Marko, još moglo otići u “normalnim” uvjetima. U Našicama je obitelj Marić kod rodbine s majčine strane provela dva mjeseca, zatim odlaze u Zagreb pa u Crikvenicu, i u Lovran. U Našice ponovno dolaze 1996. godine, a četiri godine poslije Marko se zapošljava u Policijskoj postaji u Našicama, gdje radi i danas kao kontakt-policajac. U međuvremenu završio je Fakultet prometnih znanosti, trenutačno je student na osječkom Pravnom fakultetu. Oženjen je suprugom Lanom i otac je dviju djevojčica, Mie koja ide u pravi razred osnovne škole i Dore koja je polaznica vrtića. S ponosom ističe kako ima prekrasnu obitelj s kojom jednom u dva mjeseca odlazi u Vukovar na očev grob. Nađe vremena i za posjet kumovima i prijateljima. Žalosti ga politička, gospodarska i socijalna situacija u Vukovaru.

- Vukovar doživljavam kao grad tuge i ponosa. Imam osjećaj da je lakše meni koji dođe na jedan, eventualno dva dana, nego njima koji žive u Vukovaru. Razgovarajući s kumovima i prijateljima, mnogo je problema u Vukovaru. Posla nema u cijeloj državi, ali u Vukovaru, nakon svega što je grad prošao, taj je problem još izraženiji. Ljudi u Vukovaru proživljavaju ratne dane, mislim da ne zaboravljaju što je učinjeno, pogotovo ako se moraju suočiti s onima koji su donedavno bili na drugoj strani. Ne znam kako bih se ja snašao u takvom okruženju. Definitivno, mislim da je život u Vukovaru danas težak i mučan. Ni blizu očekivanjima i osjeća se napetost, koliko god se to ne priznaje – kaže Marko, ističući da političari prepucavanjima još nepotrebno kompliciraju život u Vukovaru.

Spominje kako se pažnja cijele Hrvatske na Vukovar najviše i najglasnije skrene samo 18. studenoga, a poslije toga taj se grad zaboravlja, što nije dobro.

Vukovarsku tragediju na poseban način obilježava i Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Osječko-baranjske županije, na čijem je čelu Marko Marić. Već tradicionalno, 20. studenoga Udruga organizira mimohod pod nazivom “Vi ste naš ponos – Mi smo Vaša snaga”. Mimohod se organizira u čast i spomen na sve poginule i nestale hrvatske branitelje, a kreće od Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata prema masovnoj grobnici na Ovčari.

Sudionici mimohoda posjete i spomen-dom na Ovčari, vojarnu, odnosno Muzej Domovinskog rata i vukovarsku bolnicu te sudjeluju na svetoj misi u crkvi Blažene Djevice Marije u Vukovaru. U mimohodu sudjeluju udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Škabrnje, Zadra, Zagreba, Karlovca, Nove Gradiške i Našica...

- Ove godine bit će sedmi po redu mimohod, a organiziramo ga na dan masakra na Ovčari. Da se ne zaboravi žrtva naših očeva, žrtva znanih i neznanih heroja Domovinskog rata. Da se nikad ne zaboravi hrabrost malog čovjeka koji je spremno stao u obranu domovine, civila i budućnosti, i koji je spremno stao u stvaranje nove ponosne povijesti. Naš mimohod nije toliko eksponiran kao Kolona sjećanja 18. studenoga, što je dobro, jer želimo da bude dostojanstven. Žalosno je što se Kolona sjećanja politizira i što ju prate nepoželjne i neprimjerene situacije, Vukovar, taj spomenik ratnog stradanja i žrtve, to ne zaslužuje - poručuje Marić i za kraj dodaje kako je mimohod prepoznat po svojoj jačini od braniteljske i stradalničke populacije te građana Hrvatske, a koji svake godine sudjeluju u sve većem broju.