U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put špicar i kokičar Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Ovih dana obilježava se pune četiri godine od njegova službenog odlaska u mirovinu (iako još radi, naravno), a uskoro će proslaviti i 70. rođendan pa je red došao na Isaka Selmanija Isu, legendarnog osječkog prodavača pečenih plodina i slastica. Prvo smo zajedno za vrijeme utakmice NK Osijek – NK Hajduk (1:1) na stadionu Gradski vrt prodavali špice, kikiriki i sjemenke suncokreta, a zatim smo pekli kestenje na poznatoj lokaciji "Kod Ise", ćošku Ulice Hrvatske Republike i Županijske. Nakon toga smo se, uz dopuštenje Enesa efendije Poljića, glavnog imama Islamske zajednice u Osijeku, fotkali u mesdžidu u Zagrebačkoj ulici, a na kraju nas je Iso ugostio u kući u Dopsinu nedaleko od Osijeka. Prije nego što je otišao hraniti svoje pure, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Ise".

Iso, naravno, razgovarat ću s tobom na "ti", a za početak me zanima: Znaš li što je ISO standard? (smijeh)

- Čuo sam, ali ne znam točno šta je. Neki standard za sokove? (smijeh)

Ne, piće se zove Iso sport. (smijeh) To su ti standardi koje u različitim kategorijama uspostavlja Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO). Reci, jesi ti ISO standard u Osijeku za špice, kokice i kikiriki?

- Ha-ha... Može se reći! Ima još dobrih u Osijeku. Vidim da se zezaš s mojim nadimkom, a prvi me tako nazv'o moj profesor u srednjoj školi, Isajlović. Evo, i njega su mogli zvati Iso... Predav'o mi je fizički, tjelesni, kako 'oćeš.

Zašto se zoveš baš - Isak? To je ime židovskog podrijetla.

- To ime dobio sam po, kako bih ti rek'o, djedu od mame. Eto, ime mi je židovsko, prezime albansko, a vjera islam. (smijeh)

Islam? Ti si zbilja musliman?

- Jesam. Ne baš praktični vjernik... Kad sam bio mlad, postio sam kad je trebalo, ali sad jedem svinjetinu. To ti ovisi o okolini, okruženju u kom živiš. U Slavoniji se često jede svinjetina i kako da ja sad dođem kod tebe, ti me ponudiš, a ja te odbijem?! Ne bi bilo u redu, je l'? I psujem, k..vam se, pijem alkohol... Zato redovito plaćam članarinu u Islamskoj zajednici u Osijeku, 'đe je moj veliki prijatelj Enes efendija Poljić. Divan čovjek. I, kad umrem, bit ću pokopan po muslimanskim običajima.

Gdje? Na Muslimanskom groblju u Osijeku?

- Ne. Idem ja dolje, u Dragaš na Kosovu, 'đe su mi pokopani mama, tata i pokojna žena. Tamo sam rođen i tamo sam prošlih godina srušio roditeljsku kuću i napravio novu, veću. Dragaš je gradić u srezu Prizren, a u tom kraju većinski narod su Goranci ili Torbeši, koji su muslimani. Mislim da ime dolazi od toga da smo mi većinom na pečalbi, odnosno da smo stigli kao doseljenici, s torbama. Slično kao što sam i ja 1960., kad sam završio osmoljetku, došao u Osijek. Dva-tri puta sam padao razred, bio sam, što kažu, fakin, 'uligan... (smijeh). Dijete bez mame. Doš'o sam tu jer su mi u Osijeku već bila braća, ja sam najmlađi. Tad se prebacila cijela familija.

Kako ti je bilo naučiti hrvatski jezik?

- Kad sam došao u Osijek, nisam znao ni atomsku fiziku, a Boga mi ni dobro pričati (smijeh). Zato sam jedini u razredu dobro znao ćirilicu. Pisali smo diktat i dobio sam čvrstu trojku! Već 54 godine sam ovdje i nikako da do kraja svladam hrvatski jezik, ne ide. Slab sam malo u čitanju, možda zbog toga. Isto tako ne znam na računalo, snalazim se samo na mobitel.

Koliko braće imaš?

- Ost'o sam bez mame kad sam imao samo 6-7 mjeseci, a imao sam četvoricu braće. Najstariji je bio Mamut, drugi Aziz, sljedeći Selman, onda Rean i ja, Isak. Imam i sestru, zove se Sevdija. Tri brata su, na žalost, pokojna, a Aziz živi u Višnjevcu. Sestra je u Dragašu. Moj rođeni brat Rean, zvan Šeki, legenda je grada Osijeka među prodavačima pečenih plodina. Nadimak je dobio po poznatom nogometašu Dragoslavu Šekularcu, a i malo je šepao. Šeki je ostao popularan po uzrečicama 'Sport za zube!' i 'Sportska zaje...cija!' Jedno izvjesno vrijeme prodavali smo kikiriki navečer s 'kištrama' u ruci. On je prodav'o po Osijeku, po Psunju, Royalu, Centralu, a ja dalje... Kad sam '69 kupio kola, ja sam mu postao konkurencija. (smijeh)

I, koji su auto prvi kupio?

- Novi Wartburg! Jedan dobar prijatelj, direktor Janković, posudio mi je pare i bio mi je garancija. Došli smo u Autoslavoniju, a ja sam 2.300 dinara donio umotane u novine. Kad sam došao uplatiti, kaže prodavač: 'Uh, tako su se nekad pištolji nosili.' Poslije sam mijenjao aute, a najbolji koji sam vozi je Admiral. Najmanji čovjek – najveći auto. (smijeh)

Šeki i ti niste bili jedina konkurencija među braćom Selmani, zar ne?

- Otkud ti to sve znaš?! Da, sva petorica braće smo se bavili sličnim poslom. Recimo, Mamut je imao popularnu slastičarnicu u Županijskoj ulici, prekoputa Ukopa, a Aziz i Rean su bili kompanjoni u lokalu kraj kina Europa, nekad Crvena zvijezda. Tamo sad plodine prodaje moj nećak, Azizov sin. On je moj nasljednik. Selman je prvo bio u Loznici kod šogora pa se prebacio u Osijek, a onda se vratio u Dragaš 'đe je otvorio gostionicu 'Složna braća'. Takvi smo i bili, nismo se svađali, iako smo navijali za različite klubove.

Priznaj, je li ti kao zagriženom navijaču FK Partizan smetalo što dva brata prodaju plodine kraj kina Crvena zvijezda? (smijeh)

- Ha, čuj, šta da radim... Ja sam bio član Partizana, Aziz i Rean su navijali za Zvezdu, Mamut za OFK Beograd, a jedino je Selman bio neutralan. Na Kosovu su nekada većinom živjeli partizanovci i zvezdaši, dok Priština nije ušla u prvu jugoslavensku ligu.

Dobro, a je li uz posao uopće bilo vremena za školovanje?

- Je. U Osijek sam došao na zanat pa sam završio tadašnji EMŠC. Po struci sam tokar. Ako trebaš, besplatno ti istokarim nešto... (smijeh) Zanat sam učio kod jednog privatnika, Ružičke, na Đakovštini, ali radio sam samo 50-ak dana, u učeničkoj radionici EMŠC-a. Izrađivali smo matice i dijelove od mesinga, a ja sam skužio da malo-pomalo kradu. Kad sam ih upozorio, dali su mi nogu. I onda sam se u'vatio korpe s grickalicama. Prvo sam radio s puncem, a onda sam otvorio svoj obrt.

Zašto? Niste se valjda nešto posvađali?

- Jesmo! Mogu ti reći da me dosta naljutio. Oženio sam se '67 i počeo raditi kod punca. Primio me kao kompanjona. On je radio blizu 'pijaca', na ćošku Radićeve i Ulice Hrvatske Republike, a ja na ćošku Županijske i Ulice Hrvatske Republike. Tad su se ulice drukčije zvale... Poslije robne kuće Emona Supermarket prvi smo imali aparat za kokice u Osijeku. Radio sam za punca tri godine, a onda smo se posvađali jer smo imali dobar promet, a ja nisam ništa zarađivao. Brat me već zaje..vao kako obojica radimo isto, on ima kola, a ja ne. Onda sam punca pitao gdje su moje pare, a on mi je odgovorio: 'Kakve pare?! Pa jedeš ti, jede žena, jede ti dijete...' Ja mu kažem: 'E, pa, punac, samo za jelo mogu ići na Trg slobode, pružiti ruku i svatko će mi dati nešto! Idi u općinu i traži da ovu lokaciju daju meni.' Tako je napravio i odvojio sam se.

Kako to da si ti na "svom" ćošku bio tako uspješan, iako je kraj tebe bio još jedan prodavač plodina?

- Bio sam mlad i zgodan... (smijeh) Volio sam sa svakim popričati, zezati se, ljudi su me zavoljeli. Svašta sam im dobacivao, ali nikad nisam imao zlu namjeru. Recimo, onaj stari štos – ja kažem: 'Pozdravio te Pero', on me pita: 'Koji Pero?' a ja kažem: 'Koji ti je ster'o', ha-ha-ha... Ljudi se nisu nikad ljutili. Smijali su se, to mi je bio cilj. Mene zezaju što ne znam dobro hrvatski pa me ispravljaju. Ni ja se ne ljutim, zaj...ncija.

Na koji način si naučio pripravljati sve navedene plodine i slastice? I što si sve pekao?

- Špice, kokice, kikiriki bez ljuske i s ljuskom, kuhani kukuruz, kestenje. To sam naučio ovako. Iš'o sam polagati i par tečajeva – za pravljenje sladoleda i za ugostiteljstvo. Dobio sam uvjerenja, a imam i državni ispit za vozača za sve 'žive' kategorije. Htio sam biti taksist ili prijevoznik. No, nisam im'o para da kupim kamion. Mog'o sam voziti taksi, ali nije mi se isplatilo kad je pos' krenuo.

Što si od toga kupovao kao gotov proizvod, i gdje?

- Kupujem jedino kikiriki u ljusci, a sve ostalo pečemo sami. Robu nabavljamo svuda, tražimo 'đe je jeftinije, čak i u Srbiji.

Što je tebi najfinije od svega navedenoga?

- Sve je fino, a jeo bih sve kad bih popravio zube... Jedan mi je zub šupalj pa kad mi komadić nečega upadne unutra, teško je izvaditi. Baš ne volim sjesti na zubarsku stolicu, a izgleda da imam malo visok tlak pa se moja zubarica plaši.

Uvijek me zanimalo - kako ljudi bez zuba mogu jesti špice? (smijeh)

- Nikako! Jedino 'goljaće', odnosno - 'golaće'. Tako zovemo špice bez ljuske, ima ih.

Na koji način je najbolje očistiti ljuskice od špica i kokica između zubi?

- Ako nemaš zube kao ja – nikako! (smijeh) Najbolje je probati čačkalicom, a možeš i drugom špicom.

Zašto je kod tebe sve uvijek bilo tako slano?

- Kad mora biti slano! Naravno, osim slatkog. (smijeh) Neki kažu da to nije zdravo, ali nikad nisam čuo da je itko im'o problema sa zdravljem nakon što je jeo kod mene. Ni zatrovanje sladoledom, ništa. Uz to, špice su najzdravije za prostatu, kikiriki je dobar za seks i tako. (smijeh) Ako je slano, bolje se pije. Na tom 'ćošku' dugo sam im'o 'budiku' (kiosk, nap. a.) u kojoj sam, osim plodina, držao i pića. Ljeti je imala terasu s četiri stola. Najviše sam prodav'o pivo, nekad i 15 gajbi dnevno, a imao sam i onaj aparat s limunadom i sokove u tetrapaku. Danas bih vjerojatno drž'o Iso sport. (smijeh)

Taj kafić navodno nije imao toalet. Gdje su tvoji gosti obavljali nuždu?

- Joj, daj, nemoj o tome poslije tolikih godina... Išli su u okolne lokale, a mnogi su, na žalost, pišali i iza zgrade prekoputa. Jedan dan došao je komšija, mlad dečko k'o ti, i rekao: 'Iso, kod tebe piju, kod mene samo pišaju.' Radi toga sam i ukinuo pivo.

Priznaj – jesi li imao problema s inspekcijom? Na primjer, zbog prodavanja robe bez računa ili bez fiskalne blagajne?

- Nikad! Dobro, dva puta. Prvu kaznu sam platio na stadionu Gradski vrt, kad su 1998. igrali NK Osijek i Anderlecht. Nismo istaknuli cijenu i platio sam 1.000 kuna. Danas imam istaknutu cijenu i sve je u redu. Drugi put sam platio 2.000 kuna zbog boje. Analiza onog sladoleda od jagode i vanilije pokazala je da sam bojio sladoled od jagode i kaznili su me. Ali nije bilo ništa otrovno.

Otkrij čitateljima - koja je tajna odličnog, zaraznog okusa kombiniranog sladoleda od jagode i vanilije na "točenje"? I zašto ga više nema?

- Taj sladoled je iz aparata, nema veze s nama. A više ga nema jer je iziš'o zakon da su zabranjeni svi ti ulični aparati za točenje sladoleda. Na moru ga još ima, a ovdje ga više nik'o ne drži. Taj aparat je sad i skup. Kad su prvi put izlazili, bili su jeftini. Nekad su ga zvali 'krava muzara', zbog zarade.

Prvi put u životu sam pečene plodine i taj sladoled jeo kod Serveta Muharemija. Jesi li ga poznavao?

- Pa to mi je bio dobar prijatelj! I moje godište, '44. Na žalost, umro je prije nekoliko godina. Im'o je 'budiku' na Drvljaniku, odnosno na autobusnoj stanici na Vukovarskoj kod Vijenca. Pomog'o sam mu da je dobije. Njegov brat Muharem Muharemi je dugo godina na autobusnom kolodvoru im'o slastičarnicu. Čuo sam ovih dana da je nešto bolestan, im'o je moždani udar, a on mi je kum.

Hajde, reci koliko si najviše mogao zaraditi za jedan dan prodajući špice i kokice?

- Na stadionu na jačim utakmicama, kada bi igrali Hajduk, Dinamo, Partizan ili neke međunarodne Osijeka i reprezentacije, pravio sam promet i oko 1.000 kuna. Na svom ćošku možda i više. Ljudi su se promijenili, bez posla su, nesretni, ne zanimaju ih plodine. Još od '91 do '95 nekako se i kotrljalo. Poslije je bilo gotovo. Nekad je ljudi bilo u gradu i preko tjedna skoro do ponoći pa sam morao navečer moliti da ne stoje više u redu jer moram zatvoriti. Sada nakon 8-9 sati uvečer nema nikoga.

Znaš li bar približno koliko si kilometara prešao prodajući pečene plodine? I gdje sve?

- Joj, ni sam Bog to ne zna... Na svakoj utakmici, a ne znam na kol'ko sam ih ukupno bio, na stadionu sam 5-6 puta iš'o gore-dolje, to je trčanje bilo. Mnogo puta prodav'o sam i u sportskoj dvorani Zrinjevac, tamo sam im'o svoj štand. Osim Osijeka, plodine sam prodav'o po Dardi, jednom u Vinkovcima, dvaput u Vukovaru. I nigdje više. Jedino kad je NK Osijek igr'o za vrijeme rata u Požegi, iš'o sam i tamo. Na gostovanja ne idem, nije ni fer prema drugim špicarima. Svuda gdje dođeš, imaš domaćih špicara. Neću im raditi konkurenciju, k'o ovi što dođu nama iz Zagreba.

Dakle, održavao si kondiciju stalnim kretanjem. A još nekim sportom?

- E, pa, kad sam bio učenik na Kosovu, najstariji brat Mamut mi je kupio konja. Othranio sam ga i htio biti profesionalni konjski džokej. Prvi put, na proslavi 1. maja, Praznika rada, mi njega pustimo u utrku, a ja sam ga jah'o. Kad sam doš'o na cilj, puk'o je jedan dio sedla, konj se uplašio i pao sam na mostu. Pukla mi je potkoljenica. I nakon toga sam na konjskim utrkama, na okladama, zaradio 18 ovaca i janjaca. Kod nas dolje, kad ženiš sina, organiziraš konjske utrke, to je običaj kod Goranaca. 'Ko prvi dođe, dobije ovcu ili pare. Danas često u Osijeku odem na Pampas, 'đe prodajem plodine i gledam konjske utrke.

Gotovo cijeli život si posredno uz nogomet. Nisi nikada imao želju trenirati ga?

- Volim nogomet i rukomet, a na stadionu prodajem plodine od '67, krenuo sam još s puncem. I danas to radim, ne mogu bez toga... A tamo negdje '65 sam na igralištu Partizan, danas Sokol, igrao mali nogomet za ekipu Stara Moša. Bio sam dobar, ništa posebno... Zato sam htio boksati! Dobro sam boksao i nastavio, kao amater, kad sam se doselio u Osijek. Trenir'o sam u boksačkoj sali u Radničkom domu. Odust'o sam kad me jedan dobro izudar'o. (smijeh) A da sam izdrž'o i da sam bio viši, uuuu... Mogao sam biti Mate Parlov. Ne zezam se. Imam dobar, jak udarac, tešku ruku.

Neću isprobavati. (smijeh) Znači, da te netko vrijeđao ili tjelesno napao, ne bi se dobro proveo?

- Vjerojatno. Nisam imao puno neugodnosti, ali jednom mi je jedan osječki mafijaš opsovao majku šiptarsku. Nisam znao 'ko je on i opsovao sam mu natrag majku hrvatsku. Ostali iz njegove grupe počeli su ga poticati da me napadne, a ja sam mu rekao da mi nitko neće psovati majku i ponudio da se potučemo na atletskoj stazi. Nismo se potukli, a poslije su mi jednom zapalili radni mantil. Kad sam vidio da gorim, okrenuo sam na šalu i rekao: 'Vidi, izgoreni Iso prodaje špice.' Kasnije smo sve svađe riješili preko mog brata Šekija.

Dakle, vrijeđa te ako te nazivaju Šiptarom ili Šipcem?

- Ne ljutim se kad mi kažu da sam Šiptar ili Šipac! Divim se kad mi to kažu. Samo se ljutim kad mi psuju majku ili kažu da sam Albanac. Ne pristajem na to. Razlika je što su Šiptari ili Arnauti oni koji žive na Kosovu i drugim zemljama izvan Albanije, a Albanci su u Albaniji.

Sigurno imaš dosta već poznatih kapa, kombinezona, mantila, radnih odijela...?

- Imam ih dosta, a najdraži mi je bijelo-plavi za utakmice Osijeka koji sam dao šnajderu da mi sašije. Na utakmicama u Gradskom vrtu uhvatio sam puno dresova ili su mi igrači sami bacili. Htio sam dolje u Dragašu otvoriti gostionicu i da se zove 'Osijek', ali sam odustao. Imam hrpu dresova, najviše od Osijeka iz različitih generacija, ali i drugih klubova – Dinama, Slobode iz Tuzle, Sarajeva, Partizana, Zvezde, Prištine... Najdraži mi je onaj koji mi je dao osječki nogometaš Domagoj Vida.

Koliko puta nisi vidio gol, a koliko si puta zasmetao drugima kad bi pao gol?

- Jooooj, 'x' puta i jedno i drugo! Nisu me čak puno ni psovali, mnogi su me i štitili ako bi izbio neki problem. Često sam znao i pogoditi što će biti, na primjer kod rezultata 1:1, vičem: 'Ajmo, kupite špice za 2:1 za Osijek' i taman padne gol! Znao sam se i kladiti, jednom sam izgubio i morao dati litru viskija dobrom prijatelju. A znalo se dogoditi i da vičem krivi rezultat... (smijeh) Neka, to je ljudima bilo simpatično.

Pamtiš li posebno neke utakmice na stadionu Gradski vrt?

- Sjećam ih se dosta. Eto, poznata utakmica Osijek – Crvena zvezda krajem 70-ih, za koju mnogi pričaju da je prodana. Osijek je vodio 2:1, a sudac je dosudio penal za Zvezdu, da oni mogu izjednačiti. Ja ne mislim da je prodana, već je suđen penal jer je bila sramota da Zvezda izgubi od Osijeka. Kao najbolju pamtim utakmicu Osijeka i Prištine za ulazak u prvu jugoslavensku ligu. Završilo je pobjedom Osijeka, za njega sam i navijao. Išao sam gledati i drugu utakmicu u Prištinu, a skoro su mi razbili auto jer su vidjeli osječke registracije.

Kako komentiraš činjenicu da su propali prodavači koji su došli nakon tebe na ''tvoj" ćošak?

- Čuj, ovo nije lagan pos'o. Vara se onaj koji misli da se brzo zarađuje, propadne. Ne mo'š ti otvoriti ujutro u 9 i zatvoriti u dva popodne. Moraš raditi cijeli dan ako treba.

Teško mi je zamisliti da si u mirovini. Što uopće radiš po cijele dane?

- Još uvijek obilazim stadione i prodajem plodine, ne mogu se ja tako lako smiriti. Posjetim i kuću u Osijeku, u Gundulićevoj ulici. Prije par godina sam se ud'o u Dopsin. (smijeh) Naš'o sam moju Pelu, nismo se oženili, ali smo zajedno. Uredili smo njenu kuću i sad tamo uzgajam pure i kokoši. Inače, volim jako i golubove, kad sam živio dolje, u Dragašu, bio sam golubar. Možda ću opet. Nekad posjetim i jedinog sina Eštreva u Beogradu, zove se po bratu od punca.

Otkud Eštrev u Beogradu?

- Ister'o sam ga tamo za vrijeme Domovinskog rata. Plašio sam se da ne završi u ratu jer je u vojsci, u JNA, bio u mornarici, na protuavionskim topovima, uzeli bi ga sigurno. Ja sam se prijavio u vojsku, ali njega nisam dao. On tamo radi u pekari kod jednog bogatog biznismena. Ima dva sina, odnosno moja dva unuka, Doana i Dilana. Jako ih volim.

Za kraj, imaš ti priliku mene bilo što pitati, a ja ti moram odgovoriti. Izvoli.

- Eto, jednostavno: šta bi napravio da pomogneš nekom čovjeku? Ono, da dođe neki nepoznati i pita te... Kako bi ga ti izveo na pravi put?

Ha, kad ne znam što mu je problem... Ako je gladan i žedan, dao bih mu jesti i piti. Ako je siromašan, dao bih mu novca. No, u ovoj situaciji danas bih mu prvo pokušao naći posao.

- To je možda i najbolje, danas kad nema para, kad je neimaština... Htio sam javno zahvaliti građanima Osijeka što su me tolike godine poštovali, trpjeli i držali na ćošku gdje sam radio. Tamo se često dimilo, mnogima je i smrdilo, ali su izdržali. A ja sam pokušav'o pomoći svima kojima sam mogao.