Događanja u i oko Ukrajine ne bi trebalo dramatizirati više nego što je to potrebno, iako tamo već i oružje zvecka.

Ali ne treba niti olako podcjenjivati, jer je tamošnje stanje ipak vrlo zamršeno i izazovno, posebice za samu Ukrajinu, ali i Zapad (SAD i Europska unija), zbog čega su i dalje sve opcije otvorene. No, valja se nadati da će i ovaj put razum prevladati i da ni jedna strana neće prekoračiti granicu najvećeg rizika, kaže dr. Mario Mikolić, bivši hrvatski veleposlanik u Ukrajini, dugogodišnji iskusni diplomat i povjesničar.

Radi li se u Ukrajini o tzv. jugoslavenskom (točnije, srpskom) sindromu da svi Rusi moraju živjeti u jednoj državi?

- Ne bih stanje u Ukrajini nazvao jugoslavenskim sindromom, odnosno ne bih uspoređivao ovo stanje sa stanjem u bivšoj Jugoslaviji, a samo donekle bi se moglo uspoređivati sa stanjem na Kosovu. Ukrajina je nastala automatizmom 1991. godine, slijedom mirnog raspada Sovjetskog Saveza, a Moskva nije intervenirala, poput Beograda, ni kada su izbili sukobi između bivših sovjetskih republika Azerbajdžana i Armenije, primjerice. Kosovo se percipiralo kao povijesna srpska pokrajina, a Krim je pripojen Ukrajini 1954., potezom pera Nikite Hruščova, tadašnjeg čelnika Vrhovnog sovjeta. Do Drugog svjetskog rata, postotak etničkih Rusa na Krimu bio je ispod 40 posto. Nakon istjerivanja nacističke vojske s Krima, Staljin je nemilosrdno raselio većinsko tamošnje tatarsko stanovništvo te pripadnike ostalih manjina Bugara, Armenaca, Nijemaca i drugih, pod optužbom da su surađivali s okupatorom te na njihova mjesta naselio Ruse. Slično je bilo i u istočnoj, srednjoj i južnoj Ukrajini, kamo je Staljin, nakon planskog Gladomora nad ukrajinskim stanovništvom - računa se da je tada više od šest milijuna umoreno glađu i drugim represijama - naselio etničke Ruse.

Je li moguće danas ratom mijenjati granice?

- Granice se ne bi smjele mijenjati niti ih silom dirati,. Svaka bivša sovjetska republika proglasila je svoju neovisnost unutar postojećih granica. Glede Ukrajine valja se prisjetiti da postoji dokument zvan Budimpeštanski memorandum iz prosinca 1994. Njega su potpisale Ukrajina, Rusija, Sjedinjene Države i Velika Britanija, a strane potpisnice obvezale su se da će, za uzvrat tome što se Ukrajina oslobodila ukupnog nuklearnog naoružanja, jednog od najvećih arsenala u Europi, poštivati suverenost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine kao neovisne države, primjenjujući na taj način načelo o teritorijalnom integritetu i neintervenciji iz Helsinškog završnog akta od 1975. Nažalost, Memorandum iz Budimpešte nema i snagu međunarodnog multilateralnog sporazuma, ali je zbog toga tu Povelja UN-a koja bi se mogla naći na putu eventualnim agresivnim namjerama Moskve. No, ne vjerujem da bi se Moskva mogla odlučiti za izvršenje neke klasične agresije na Ukrajinu, jer bi na koncu Rusija postala najveći gubitnik i Ukrajinu izgubila za vijeke vijekova, što joj sigurno nije u interesu.

Mislite da će Amerika stajati skrštenih ruku?

- Nitko me neće razuvjeriti da će SAD učiniti sve kako bi jedini mogao upravljati svijetom prema svojim mjerilima štiteći svoje interese od Sjevernog pa do Južnog pola. No, dok bi svoe namjere mogle provesti u Europi, teško da ga tako brzo mogu realizirati u ostalom dijelu svijeta, u Južnoj Americi, Kini, Indiji itd. Što se tiče doprinosa u rješavanju ukrajinske krize od strane SAD-a i EU ne očekujem mnogo. Sve bi moglo ostati na verbalnim prijetnjama.

Dokle će Putin nametati svoju nadmoć nad susjedima?

- Mislim da Putin zna dokle smije ići u pokušajima i prijetnjama. On je čovjek sile i tu silu mora opravdati ne samo prema van, nego i prema unutra, tj. prema svojim jastrebovima u vojsci i policiji, ali i oligarsima. U slučaju krize oko Krima, ne vjerujem u to da bi NATO uzvratio na isti način, jer bi to označilo početak Trećeg svjetskog rata. A, kome je stalo do toga? Osim ako se ne nađu dva luđaka, po jedan na svakoj strani. Za sada ih ne vidim.