ZAGREB - Za svaku bocu šampona, deterdženta, octa ili ulja stavljenu na tržište, kao i za svaku automobilsku gumu i automobil, za svaki električni uređaj, kartonsku ambalažu i tako redom, proizvođači i uvoznici državi, odnosno Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, plaćaju nemale ekološke naknade za kasnije zbrinjavanje te ambalaže odnosno tog proizvoda kao otpada. Sve te naknade, dakako, proizvođači prebacuju u cijenu svojih proizvoda, što znači da građani plaćaju kasnije zbrinjavanje tih proizvoda, kad oni jednom postanu otpad.

I dok se u reciklažu, zbog poticajne povratne naknade od pola kune, vraća, recimo, 70 posto PET ambalaže, poticaja za povrat ostalih polimernih materijala, guma, elektronike i ostalog nema, zbog čega proizvođači, odnosno kupci, uzalud plaćaju naknade za zbrinjavanje tog otpada. Sav prikupljeni novac odlazi na preskupo zbrinjavanje ambalaže od pića.

U 2010. godini je od proizvođača ambalažnog otpada za kasnije zbrinjavanje tog otpada prikupljeno, primjerice, 484 milijuna kuna, a za naknade za prikupljanje, centrima za gospodarenje otpadom, oporabiteljima, trgovcima i ostalima, onda isplaćeno 549 milijuna kuna, dakle čak 65 milijuna kuna više, novac koji su uplatili svi oni koji s tom ambalažom nemaju nikakve veze.

Kad je u pitanju ambalaža od deterdženata, ulja, octa, sva plastika koja nije obuhvaćena povratnom naknadom, prošle je godine, kažu podaci, na tržište plasirano 24 tisuće tona te ambalaže, za čije su kasnije zbrinjavanje proizvođači, a zapravo kupci, platili gotovo 18 milijuna kuna. Kako organiziranog i poticajnog sustava prikupljanja i te ambalaže još nema, natrag nije prikupljeno ni 30 posto te ambalaže, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio manje od tri milijuna kuna, a 15 milijuna kuna mu je ostalo, i nenamjenski je potrošeno. Kako našem listu odgovaraju iz Ministarstva zaštite okoliša, "recikliranje takvog otpada iziskuje troškove koji bi doveli do velikih gubitaka, i zato nisu obuhvaćeni poticajnim sustavom kao PET, staklena i Al/Fe ambalaža". Postavlja se stoga pitanje zašto proizvođači, kupci naknadu za zbrinjavanje u tolikim iznosima onda plaćaju. Jer, još je jedan primjer, od 11.400 tona višeslojne kartonske ambalaže lani stavljene na tržište prikupljeno je samo 500 tona, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio 218 tisuća kuna, a preostalih je 27 milijuna uplaćenih kuna otišlo za nešto drugo.

Kako je primijetila i državna revizija, suprotno Zakonu o otpadu i pravilnicima o posebnim kategorijama otpada, prihodima od naknada koje plaćaju proizvođači/uvoznici automobila, elektronike, guma, ulja i tako redom financiraju se preveliki rashodi gospodarenja ambalažom za pića. Primjerice, od 2007. do kraja 2009. godine Fond je za zbrinjavanje otpadnih vozila, olupina, od proizvođača odnosno kupaca automobila uprihodio 250 milijuna kuna, a na stvarno zbrinjavanje tih olupina potrošio 27,7 milijuna. Tijekom 2010. godine plaćeno je ekonaknade za zbrinjavanje u iznosu od 46,5 milijuna kuna, a potrošeno 10 milijuna kuna manje. Kupac automobila u Hrvatskoj za kasnije zbrinjavanje olupine u cijeni automobila plaća 112 eura po toni vozila, a najviši iznos u Europi je 45 eura. I makar u Ministarstvu zaštite okoliša tvrde da se taj novac namjenski i troši, podaci, očito, pokazuju drugačije.