BELI MANASTIR - “Ljudi moji, imamo novog milijunaša”, uzviknuo je Tarik Filipović nakon što je dvadesetosmogodišnji profesor latinskog i povijesti, Leonard Mlinarić, poslije podužeg razmišljanja, cijeli milijun uložio na odgovor “B”. Skinuo je kravatu, zagrlio ga i od srca mu čestitao. Belomanastircu Leonardu zasjala je suza u oku. Zaradio je “prvi milijun” zahvaljujući, prije svega, znanju, ali i djeliću sreće. Uostalom, sreća prati hrabre, a Leonard se upravo takvim pokazao. Pitanje mu je bilo poprilično nezgodno postavljeno, premda “zemljopisno”, što je - njegova poslastica. Glasilo je: “Koji je glavni grad najveće države s čijeg kopna ne možete umočiti prst u jedan od oceana”, a ponuđeni odgovori bili su Addis Abeba, Astana, Bamako, Kabul, La Paz, Lusaka, N'Djamena, Niamey i Ulan Bator.

- Odmah sam rekao da je odgovor Astana, ali sam krajičkom oka vidio Ulan Bator. I tu je počelo razmišljanje. Dugo sam se lomio. Petnaestak-dvadeset minuta sigurno - prisjeća se snimanja u zagrebačkom HTV-ovom studiju i prvog susreta s kamerama.

- Već na prvom pitanju imao sam tremu. Kamere, reflektori, nepoznata publika, svi vas gledaju i od vas nešto očekuju, pa budi pametan - priča, objašnjavajući kako je primijenio taktiku od težeg k lakšem, koja se pokazala dobrom. Kviz “Sve u 7” prati redovito, još ranije razmišljao je o nastupu u Milijunašu, ali je, tvrdi, tada još bio premlad. Cijeli svoj život, kaže, voli čitati raznovrsne stvari, hvali se policama ispunjenim knjigama, enciklopedijama te povijesnim i zemljopisnim atlasima.

- Svatko tko me pozna i tko je išao sa mnom u školu, zna da mogu nabrojiti glavne gradove gotovo svih zemalja svijeta, tako da sam u jednu ruku odahnuo kada sam vidio da je to upravo takvo pitanje - ističe, napominjući kako džokere nije ulagao jer je unaprijed odlučio otići s cjelokupnim iznosom, ili “s nulom”.

- Sve je ispalo savršeno. Iako za nastup u bilo kojem kvizu treba temeljito i široko znanje, pitanja su mi išla na ruku. Da su bila drukčija, tko zna kako bih završio - priznaje.

Zatekli smo ga kod roditelja, u stanu u belomanastirskom prigradskom naselju Šećerana. Tamo su se vratili prije nekoliko godina iz Istre, u koju su otišli još 1991. godine. Otac Stevo bivši je beljski radnik. Kao i majka Ljubica, nezaposlen je, a do prijevremene mirovine nedostaje mu tri mjeseca staža i dvije godine života. Nisu znali za Leonardov milijun. Saznali su tek nekoliko trenutaka prije početka kviza. Na upit hoće li od zarađenog novca “skoknuti” do prijestolnice Kazahstana, Astane, samo se nasmijao.

- Novac još nisam dobio, a u ovom trenutku ne mogu reći u što ću ga uložiti. Nikada nisam imao milijun u rukama - priča, dodajući ipak da će sigurno pomoći nezaposlenim roditeljima i sestri, koja iako visoko obrazovana, radi samo honorarne poslove lektoriranja tekstova u časopisima i ostalim publikacijama humanitarne organizacije Zdenac iz Splita.

- Volio bih kada bi jednog dana netko od učenika kojima predajem krenuo mojim stopama, i znanjem koje je stekao u školi promijenio sebi život - poručio je na rastanku.