Neosjetljivost i nebriga središnje države za probleme istoka Hrvatske postaju konstanta hrvatske politike. No, za razliku od prošle vlasti, sadašnja je u tu politiku unijela i nešto posve novo - bahatost i cinizam.

Svi koji se ne slažu s ocjenom da su Slavonija i Baranja godinama zapostavljane neka pogledaju koliko je "slavonskih" amandmana prihvaćeno posljednjih desetak godina prilikom donošenja državnog proračuna. Umjesto da se nekad najbogatiji dio Hrvatske, koji je u ratu za slobodu dao baš sve što je mogao, bar poslije rata u obnovi koliko-toliko nagradi, u dvadesetak godina neovisnosti istok je Hrvatske došao do samog dna, bez obzira na to gradili tu percepciju na egzaktnim pokazateljima ili se radilo o subjektivnom dojmu svakog namjernika koji danas dođe u spaljenu slavonsku ravnicu. Slavonija je bila zadnja i kada se gradila autocesta i kada su se planirali veliki infrastrukturni projekti, pa se ponekad čini da će se prije izgraditi most preko Jadrana do Italije nego što će Slavonija dobiti sustave na navodnjavanje. Valjda kao nagradu za tu poniznu višegodišnju strpljivost iz usta prvog potpredsjednika Vlade Čačića, ali i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, Slavonci su "počašćeni" izjavama kako bi trebali pokazati više sposobnosti i početi raditi. I to samo zato što su se usudili ukazati na još jednu novu nepravdu.

To bi možda i bila uvreda kada upravo Slavonci i Baranjci ne bi bili ti koji su tko zna koji put pokazali toj "gospodi" kako se radi, pa su unatoč brojnim administrativnim problemima, bez pomoći centra političke moći povukli najviše novca iz EU fondova. Nažalost, čak i s istoka se jako dobro vidi tko, što i koliko radi, a tko to tamo sjedi u klimatiziranim uredima i živi na grbači drugih.