Uz čestitku za 12. OLJK (s četiri praizvedbe i bogatim dvotjednim programom), gradonačelnik Krešimir Bubalo intendantu i predsjedniku Organizacijskog odbora Božidaru Šnajderu, uputio je i javnu “zamjerku” što su mnogi Slavonci ostali doslovce pred vratima, uskraćeni za doista - kako se pokazalo - sjajnu predstavu “Unterstadt”.

Tako je prvih tristotinjak sretnika Svibenovo uprizorenje i praizvedbu predstave nastale prema nagrađivanom romanu Ivane Šojat-Kuči pogledalo u petak, 29. lipnja, na dan otvorenja OLJK-a. Drugi dio mogao je uživati u nedjeljnoj reprizi, no zbog (očekivanog) velikog zanimanja - u ionako gust raspored, uspjeli su ugurati još jednu reprizu.

Predstava je počela s tek desetminutnim zakašnjenjem, što je više no dobro, s obzirom na već sam po sebi teatralan ulazak u dvorište Doma tehnike - kroz “partizanske kontrole” i uz nekoliko scena iz predstave koje su najavljivale atmosferu i okosnicu priče - obiteljske tajne i tragedije kao posljedice ideologija. Svi koji su negodovali zbog toga, sigurno su se pokajali već nakon prvih nekoliko minuta, koji su obećavali i priuštili nam fantastičnu predstavu. S nestrpljenjem željena, predstava je više nego opravdala velika očekivanja. Autorica neposredno i britko komentira povijesne i suvrmene društvene pojave i zbivanja, što se u predstavi slijedilo.

S obzirom na to da je roman vrlo slojevit i narativan, lavovski je posao - uz sve zasluge čitavom autorskom timu - odradila Nives Madunić Barišić, čija je dramatizacija priču učinila vrlo lako pratljivom. Redatelj Zlatko Sviben majstorski je podijelio uloge pa se od 20-ak glumaca na prste jedne ruke mogu nabrojiti slabe karike. Srećom, više je onih koji zaslužuju osobite pohvale za trud i rezultat. U prvom se to redu odnosi na dvije glavne heroine - Sandru Lončarić Tankosić, koja je sjajno utjelovila buntovnicu Katarinu, te pravu glumačku zvijezdu, doajenku Branku Cvitković, koja već dugo snaži i senzibilizira hrvatsko glumište, a koja je uvjerljivo i odmjereno izgradila svoj lik Jozefine, kakva ona i jest u romanu. Ništa manje zasluge ne idu ni na račun maštovite Marije Kolb (savršena Greta, možda najbolji pogodak u podjeli) i Mladena Vujčića (Adolf Meier) koji s neskrivenim talentom i vlastitim umjetničkim jezikom pridonose cjelini. Izdvojiti svakako valja Tatjanu Bertok-Zupković, koja je suptilno izgradila lik Viktorije, Miroslava Čabraju koji je glumački i fizički vješto skakao iz lika u lik, dosljedan u kreiranju vlastite autentičnosti. Aleksandru Bogdanoviću (Rudolf Meier) nije nedostajalo stvaralačke energije, kao ni iskusnoj Radoslavi Mrkšić te mladoj Aleksadri Demše, koje su “podijelile” lik Klare, posvećujući se i najmanjim pojedinostima. Vladimir Tintor koncentriran je i precizan, a Petra Blašković lik je Anđela razradila na svim izvođačkim razinama, pokazujući i raskoš svog glazbenog talenta.

Višeslojnost radnje (četiri generacije u četiri različita vremena) redatelj je riješio vrlo lako pa nije dolazilo do zabune tko je komu majka, baka, kći, sestra... događa li se scena u 1. ili 2. svjetskom ratu, ili pak danas. Uz to, kako bi i oni u posljednjim redovima (zbog loše koncipiranog gledališta, koje je bilo pretijesno i neamfiteatralno) znali što je u tom trenutku ključno, na velikom su videozidu bile projekcije.

U svojim inovativnim kazališnim promišljanjima i rješenjima - na radost sadašnjih i potencijalnih gledatelja - Sviben je iskoristio svaki kutak dvorišta, u čemu mu je pomogla scenografija Miljenka Sekulića koja je nenametljivo zaokružila vizualni identitet. Scenom je dominiralo stubište kao simbol za put prema gore, naprijed, u budućnost, korak po korak, a u podnožju prašnjavo groblje po kojem se neprestano gazi.

Kostimi Katarine Radošević Galić, scensko kretanje Alena Čelića, glazba Igora Valerija te fantastično svjetlo Radomira Stamenkovića, samo su dodatno učvrstili visoko postavljenu ljestvicu kvalitete Svibenovih ambijentalnih uprizorenja.