Iako je većina njegovih umjetničkih radova kratkog vijeka, Nikola Faller inspiraciju već niz godina pronalazi u igri s godišnjim dobima i materijalima koje prepušta njihovim prirodnim procesima. Bilo da je riječ o pijesku, slami, lišću, ili snijegu, ovaj magistar kiparstva stvara impresivna djela koja mnoge ostavljaju bez daha. Osnivač je kiparske kolonije Slama, koja se u međuvremenu razvila u međunarodni SLAMA - Land art festival, a danas otkrivamo što nam donosi ovogodišnje festivalsko izdanje.

Dva nas tjedna dijeli od ovogodišnje Slame. Što će nam donijeti?

- Ovogodišnja, 17. SLAMA, održat će se 12. i 13. kolovoza, u pustari Kozjak u Baranji, na području općine Bilje i Parka Prirode Kopački rit, 17 km od Osijeka. Udruga je upravo ovdje prošle godine otkupila zapušteni dom kulture s okolnim zemljištem te smo time dobili trajnu lokaciju za sve buduće festivale i stavili točku na stalno seljakanje. Ovogodišnja je tema Zlatno doba i može se povezati s podizanjem sjećanja na vrijeme kada su ljudska bića živjela i stvarala u skladu s prirodom koja ih okružuje. Svi nosimo takva sjećanja, što se očituje u mnogim pričama, mitovima i predajama i ona nam mogu biti ne samo pokretač i inspiracija za kreativno stvaralaštvo, nego i način na koji svoj život živimo.

Što je potrebno da se SLAMA podigne na razinu koja podrazumijeva veću uključenost lokalne zajednice?

- U proteklih 17 godina imali smo razne uspone i padove, lekcije i izazove, kako rekoh selili smo se s obiteljske njive na neke druge, pa u grad Osijek i u Beli Manastir i natrag u Bilje uz staru Dravu. Zahvaljujući prijedlogu i suradnji s Općinom Bilje, sad smo tu u Kozjaku i mogu reći da sam načelno zadovoljan lokalnom podrškom.

Spomenuo bih tu i doprinos Osječko-baranjske županije, ali ono što poprilično koči razvoj ove naše ruralne slamnate bajke je na višoj razini, onoj državnoj, koja "upravlja", iako je to eufemizam, velikim brojem zapuštenih i ruševnih objekata u pustari i po meni birokratski blokira ulaganja i razvitak cijele mikrolokacije koju kanimo oživjeti s umjetničko-ekološkom sviješću i razviti u cjelogodišnju kulturno turističku atrakciju. Toplo se nadam i vjerujem da ćemo uskoro pronaći konstruktivno pravno rješenje kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke na obostranu dobrobit.

Koliki je, prema vašem mišljenju, značaj SLAME za turizam i prepoznatljivost Slavonije i Branje?

- Volio bih da o tome netko drugi da stručnu procjenu, ali reći ću da surađujemo kao udruga uglavnom s turističkim zajednicama i razvijamo prepoznatljive proizvode i sadržaje koji su ne samo vizualno estetski, nego i ekološki osviješteni. Primjerice, naše zadnje gostovanje je upravo bilo na poziv Turističke zajednice otoka Hvara, na Levanada festu, gdje je naš slamnati magarac bio najfotografiraniji motiv. I reći ću da smo upravo zahvaljujući popularnosti i brojnim gostovanjima diljem Lijepe Naše, ali i u zemljama regije stekli potrebna sredstva za kupnju i ulaganje u objekte u pustari Kozjak. Osobno imam viziju i vjerujem u značaj i prijeku potrebu ovakve investicije ne samo u obliku izdašnih materijalnih sredstava nego i svoje osobne životne energije.

Zadnji je dan svake dosadašnje SLAME donio i spektakl paljenja "glavne" skulpture. Zbog čega to radite i kako vam je na početku samog umjetničkog procesa znati da je završetak ujedno i doslovno kraj?

- To je drevni žetveni običaj koji smo ponovno oživjeli i malo osuvremenili, i koji svake godine nastojimo kreirati na poseban način u multimedijalni performans koji uključuje ne samo umjetnike koji stvaraju skulpturu, nego i plesače, koreografe, glumce i glazbenike. Nastojimo tom predstavom razveseliti i potaknuti posjetitelje na razmišljanje i introspekciju. Meni je to posebno drag trenutak i veselim se najviše tomu. Ne doživljavam spaljivanje kao destrukciju ili kraj, već više kao posvećivanje i transformaciju koja je, u biti, jedina konstanta na ovom prekrasnom planetu.

Slično se događa i na neretvanskom ušću. Stvarate nezaboravna djela znajući da će nestati s prvom plimom.

- Da, to je suština života, da stvaramo ili doživljavamo, potrebno je samo ne vezati. Ja to, eto, vježbam na raznim mjestima i u raznim tehnikama, grabljama na pijesku ili lišću, snijegu, sijenu ili slami, ali na kraju sve odnese plima, malo veći val ili vjetar.

Kako ste se odlučili raditi djela u pijesku, otkud ideja i kako je izbor pao na ušće Neretve?

- Dobio sam poziv sudjelovati na street art Festivalu Zen Opuzen i nešto od slame stvoriti. Bila je to skulptura koja je plutala na rijeci Neretvi i koju sam, naravno, na zadovoljstvo svih kao i inače uspješno zapalio. Tada sam otkrio prekrasne i za našu stranu Jadrana jedinstvene pješčane sprudove, koji su idealni za takvu vrstu umjetnosti. Već sam se koji put oprobao na Dravi u crtanju na pijesku i svidjelo mi se, ali ova je lokacija zahvaljujući morskim mijenama nudila mogućnost svakodnevnog stvaranja, za razliku od nepredvidivog riječnog vodostaja. Zaljubio sam se u prekrasnu prirodu neretvanskog ušća i sprijateljio s toplim ljudima kraja te sam nakon niza godina gostovanja osnovao, uz podršku Ministarstva kulture i medija, svoj drugi festival: Sand Art Neretva - SAN, koji ove godine u rujnu slavi svoj treći rođendan.

Pijesak, lišće, slama, snijeg… S kojim vam je od ovih materijala najdraže raditi, a koji je od njih najizazovniji?

- Teško mi je reći, jer izbjegavam procjene, to je kao uvrijediti nekoga donošenjem suda. Volim ih sve i uživam kad koji dođe na red. Pijesak pruža možda najmanje otpora, ali iziskuje veliku preciznost i fokusiranost, sa slamom najviše radim i najbolje ju poznajem, zna biti mekana i podatna, a ponekad suha i oštra, snijeg mi je prekrasan za klasični monumentalni kiparski izričaj i pomalo mi je žao što ga rijetko ima, pa stoga već nekoliko godina razmišljam o pokretanju zimske kiparske manifestacije na nekom skijalištu u regiji. Priznat ću da mi materijali zapravo nikad i nisu predstavljali neki izazov jer mi to uvijek kad krenem lako ide, moje ruke i cijelo biće uživa u tome. Uglavnom mi je izazovno ono što prethodi samom radu, a to je priprema i organizacija.

Radite punom parom, nedavno ste se vratili s festivala Cannes Liones u Francuskoj. O kakvom je festivalu riječ i kakva je vaša uloga na njemu?

- To je festival na kojem se predstavljaju velike svjetske medijske kuće poput Disneyja, Mete, Tik toka, RTL-a i drugih. Veći je, ali manje poznat od čuvenog filmskog festivala. Ja sam radio za SRMG (saudijsku kuću koja pokriva čitav srednji istok i sjevernu Afriku te surađuje s Discoveryjem), skulpture od pijeska na temu poznatih znamenitosti i simbola arapskog svijeta i kulture.

Vaš vas je umjetnički rad odveo u mnoge zemlje, možete li izdvojite neka od tih putovanja, što vam kao umjetniku ta putovanja donose?

- Obožavam putovati i smatram da je to fundamentalna potreba umjetnika jer nas oplemenjuje, širi nam vidike i donosi iskustva koja inspiriraju nove kreacije. Posebno mi je drago bilo putovanje u Peru, u sklopu Art Nomad projekta, u Kanadu gdje sam naučio raditi skulpture od snijega i Sri Lanku gdje sam crtao na pijesku. Veselim se sad i iščekujem nastavak Art nomad projekta koji se priprema za 2024. i to na indonežanskom otoku Baliju.

Intervju ćemo završiti s još jednom umjetnošću, što čitate, uz kakvu se literaturu opuštate. Preporučite nam nekoliko "ljetnih" naslova.

- S obzirom na dosta fizički iscrpan rad u mom stvaralaštvu, u posljednje vrijeme ne stignem baš puno čitati, ali volim čitati i imao sam fazu kad sam gladan gutao knjige, pa i pisao pripovijetke, možda jednom i ugledaju svjetlo dana. Čitao sam uglavnom svjetske klasike i nešto new age ezoterijske literature, uz meni neizostavne biografije likovnjaka. Trenutačno čitam Krava koja je plakala, autora Ajahna Brahma.