Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Stella Vukadinović: Učiteljska duša nema veze s formalnostima i papirologijom
Datum objave: 8. listopada, 2022.

Ponekad imam osjećaj da sam živjela sto života u jednom. Srećom, na tom sam putu sretala predivne ljude koji su mi svojim utjecajem, radom, postojanjem mijenjali životne smjerove. Cijeli sam život stopostotni sudionik amaterske scene. Moj je život svaštara!



Ima li ljepšeg uvoda od ovih riječi koje je na početku razgovora izrekla Stella Vukadinović, nesuđena balerina i kapetanica broda, hvaljena nastavnica i bubnjarica u poznatom sastavu RitmOS.

Paralelni svemir



Kakvi ste bili kao mali, je li vas oduvijek zanimala umjetnost, scenski nastupi?



- Od najranijih sam dana, kažu oni koji se sjećaju, plesala, pjevala, glumatala i smišljala svoj zabavni paralelni svijet u kojem sam bila zvijezda na vlastitoj pozornici. Od treće do trinaeste godine plesala sam balet u Baletnom studiju Dječjeg kazališta "Ognjen Prica", današnjeg Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, s mojom prvom učiteljicom baleta, nezaboravnom Mirjanom Šantak. Sanjala sam o baletnoj karijeri, ali do pravih baletnih špic-papučica nikad nisam dogurala. Moja je želja bila velika, snovi još veći, ali tjelesne predispozicije nisu baš bile baletne. (smijeh)

Ta je ljubav okončana, ali ipak ste ostali u plesu i zaljubili se u nove kulturno-umjetničke izričaje. Zapravo je ta ljubav bila intenzivna i dugo je trajala, zar ne?

- Istina, kad sam shvatila da je priča s baletom gotova, otvorio mi se potpuno novi svijet. Na sestričnin sam nagovor otišla na jednu probu tadašnjeg KUD-a "Milica Križan" i ostala 23 godine u njemu. Sedamnaest sam godina aktivno nastupala, putovala, dočekala i promjenu imena KUD-a u HKUD "Osijek 1862." Predivno životno razdoblje putovanja, druženja, pjesme, plesa, doživotnih prijateljstava. Nakon aktivne pjevačko-plesne karijere ostala sam još sedam godina u KUD-u kao voditeljica C starije skupine, a vrlo kratko i B-skupine. Tu su se spojile moje dvije ljubavi, folklor i poučavanje. Nema ništa ljepše nego kad prenosiš ljepotu naše tradicije na mališane, a nedugo zatim gledaš ih kako blistaju kao prave zvijezde na pozornici.

Poučavanjem se bavite i danas, učiteljica ste u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana? Kada ste shvatili da u životu želite raditi s djecom, učiti ju?

- Oduvijek sam željela biti samo učiteljica i ništa drugo! Obožavam djecu, obožavam intenzivno doživljavati svaki novi dan života s njima. Raditi s djecom nije traganje za sretnom misli, rad s djecom jest sretna misao. Moja je učionica my place, my space! Moje je zanimanje moj život bez ograničenog radnog vremena i bez emotivnih ograničenja. Volim život sagledavati i iznova se oduševljavati njime kroz sve predmete koje radim. S djecom nemaš vremena ostarjeti! Stručnost da, puno istraživanja, čitanja, učenja, razmjene ideja s iskusnijim učiteljicama, oduvijek me to totalno zaokupljalo, ali profesionalnost u smislu održavanja učiteljske distance kroz more papirologije, formalnosti koje nemaju veze s učiteljskom dušom, to me nikada nije zanimalo. Uspijevam i danas biti svoja i ostati svoja! Pratim svoje učenike i kad postaju odrasli ljudi, veseli me svaki njihov uspjeh, svako njihovo dijete, svaki njihov posao. S mnogima sam ostala i postala prijateljica. I uvijek si mislim, ako sam i jedno dijete iz generacije uspjela zaraziti životnom radosti, otvoriti mu svijet njegovih mogućnosti, usmjeriti ga nečemu što je njegova bit, ja sam uspjela!

Kada su se i kako u vaš život ušuljale djembe? Je li teško svirati ih, kakva je energija ekipe?

- Taman kad sam mislila da sam u životu postigla sve što sam željela, za svojim sam sinom odšetala u Zemlju bez granica i čula sam tutanj različitih udaraljki. Kad sam zavirila u Trakovu radionicu, sjela sam na bubnjarski krug, zaljubila se u zvuk afričkog bubnja djembe i to je opet bio novi početak. Novi ljudi u mom životu, nova obitelj, koja je uskoro dobila ime RitmOS! Već 15 godina sviramo, stvaramo, gostujemo na festivalima na otvorenom, na humanitarnim događajima, uličnim svirkama, edukativnim radionicama s malima i velikima. RitmOS ekipa, nekad prije veća, a sad s pet moćnih žena, energija je koja ruši predrasude što je muški, a što ženski đir, koja ruši predrasude je li to za mlade ili stare, koja pršti od pozitivne energije i beskrajno uživa u sviranju djembea. Izabrani je put i put odricanja, treba imati volje uskladiti životne obveze s probama i nastupima jer mi to shvaćamo "zaozbilje", to nije usputni hobi. (smijeh)

Iz pouzdanih izvora saznajem da glazba nije jedina umjetnost kojom se bavite, koju pratite.

- (smijeh) Istina je da je i likovna umjetnost ono što mom oku godi. Kad uđem u konkatedralu i pogledam vitraj, rozetu na sjeveru, budem posebno ponosna jer sam sudjelovala u restauraciji te rozete. Nezaboravne su tri godine volontiranja u restauratorskoj radionici uz budno oko mentora Drewa Andersona. Posljednjih godina otkrivam fotografiju. Okružena sam predivnim pozitivnim ženama koje dišu punim plućima, vole putovanja, uživaju u prirodi, obožavaju koncerte… Logično je da se ponešto od te ljepote treba zabilježiti fotografijom i tako mic po mic fotografija mi je postala jako važna. Pa se dogodi i koja lijepa fotka za izložbu. Radila sam i u keramičarskoj radionici, volim rad s glinom i rad na lončarskom kolu.

Spominjete putovanja, imate li kakvu oazu kojoj se vraćate?

- Ponekad se i ja trebam smiriti i odmoriti. Moje mjesto pod suncem nalazi se na otoku Mljetu. Onamo odlazim svake godine susresti se sa samom sobom, porazgovarati s morem i prepustiti se ljepoti zelenila, plavetnila. Doživim mimikriju, ne možeš me ni prepoznati! Zbor cvrčaka zamijeni zvuk bubnjeva, koncerata, dječjih glasića. Sunce, sol, miris bora i odjeća od mora. Ljeti odem i do Motovuna. Najdraži mi je događaj Noć Perzeida kod zvjezdarnice na Tičanu. Korado Korlević, zvijezde i brojni neznanci kojima je kao i meni stalo do svjetalaca na nebu. Volim putovanja! Jedno nezaboravno, možda i putovanje mog života, bilo je 2019., na Kubu. Afrika me zove, ali nikako da se poslože zvijezde, sigurna sam da hoće.

Udahni grad!


A u Osijeku, gdje tražite mir?

- Obožavam Osijek, obožavam Dravu, kojom se često znam provozati s najboljim skiperom Igorom Živkovićem, volim voziti bicikl i nikako ne razumijem one koji ne vide i ne osjete ljepotu našega grada. Čak i kad je teško u životu, čak i kad je egzistencija upitna, čak i kad bolest svlada, čak i tad naš grad, u koje god godišnje doba poželiš, nudi ljepotu kojoj ne možeš odoljeti. Najgore je zatvoriti se u svoj mali napaćeni svijet i ne pustiti da udahneš ovaj predivan grad.

Nađete li vremena u svemu tome za knjigu i čitanje? Možete li nam preporučiti nekoliko naslova, za djecu i odrasle?

- Mislim da bi svaka učiteljica najprije izdvojila najdraže naslove iz dječje lektire, koje čitamo iz generacije u generaciju i nikada nam ne dosade. Bez Ježeve kućice ne bih ni počela nabrajati, Plesna haljina žutog maslačka, Vlak u snijegu, Mali princ... Ovog sam si ljeta dala zadatak pročitati knjigu koju sam čitala prije 40 godina i koja je tada ostavila vrlo jak dojam na mene. Prije svoje učiteljske karijere čitala sam Slobodnu djeca Summerhilla Alexandera Sutherlanda Neilla. Htjela sam vidjeti na koji način sad doživljavam isti tekst, nakon 35 godina rada s djecom. Nema ljetovanja bez poezije! Čitam polako, ponekad naglas, više se puta vraćam u dubine stihova. Ovoljetni je izbor poezije bio savršen, čitala sam i uživala u naslovu Stare duše ne stare Ingrid Divković.