Znate što je MAP, pitaju me nedavno studenti i sugeriraju mi kako je to dobra ideja za moju novu kolumnu u Glasu Slavonije. Moram priznati, nisam naprvu znala točno navesti pravo značenje te skraćenice.

Pojašnjava mi stoga spremno studentica kako je pronašla taj termin. Kaže, profesor s jednog fakulteta u Americi predložio je da se "pedofili više ne nazvaju pedofilima kako ih se ne bi stigmatizitaralo", nego da bi za njih puno "ljepši" naziv bio MAP: MINOR ATTRACTED PERSONS. Ja pak mislim kako nekritično uvođenje takvih pojmova dovodi do određene relativizacije istine i relativizacije svih društvenih normi. Iako sam, nažalost, već svašta čula, ipak se pitam kako je moguće da je nekom glavna briga kako ćemo što manje osuđujuće nazivati pedofila a da se pri tome ne pita na koji način to utječe na žrtvu, dijete, koje upravo zbog niza potpuno nepromišljenih i, usuđujem se reći, opasnih stavova dovodimo u pitanje. Na kraju, bi li slijedom takvih prijedloga trebalo iz svakodnevnog jezika izbaciti termin ŽRTVA. Zgrožena sam takvom mogućnosti. To je nedopustivo!

Nedavno su od mene tražili da kao psihijatrica komentiram jedan videouradak (koji je postao viralnim, kao i mnogi prije njega) gdje odrasla osoba snima dok jedan dječak vadi spolovilo i simulira da bi htio spolno općiti s mačkom, gomila se pritom smije, djeca sve to gledaju... Pa što da na to zgrožen čovjek kaže? Zar je sve ono što je donedavno bilo normalno i društveno prihvatljivo odjednom postalo neprihvatljivo i, usudim se reći, po nekim stavovima prekonzertvativno, a s druge je strane javno pokazivanje gole stražnjice, spolovila, grudi, naglašena seksualnost na potpuno pogrešan način (a svi znamo kako izgledamo bez odjeće i nije se ništa promijenilo na tom planu) i pokazivanje spolovila s ciljem općenja s mačkom, a onda i na početku teksta spomenuto umanjivanje odgovornosti nastrane odrasle osobe da zadovolji svoju pohotu s djetetom, nešto što bi se odjednom trebalo uzeti pod "društveno prihvatljivo"?

Vrlo često i sama svjedočim nizu situacija u kojima su i odrasli i djeca zbunjeni porukama koje im svakodnevno stižu, kojima su preplavljeni s različitih oblika medijskih i drugih platformi. A čak se i u takvoj preplavljenosti zbunjujućim sadržajima odjednom više ne smije ništa previše komentirati, odnosno mnogi se boje iskazati bilo kakav stav da ne budu pogrešno protumačeni. Zaboga, pa zar je pogrešno reći, nastavimo s već navedenim primjerom, da naša uloga nije povlađivati pedofilima, silovateljima, ubojicama, zlostavljačima i sličnima! Naša je uloga kao društva u cjelini, a onda i pojedinaca, da navedeno prepoznamo što prije i adekvatno sankcioniramo. Ne smije se ni pod koju cijenu dogaditi da žrtva izgubi puno pravo na zaštitu a da istodobno onaj tko ugrožava nečiju sigurnost, dobnu, psihičku i ostalu zrelost ne bude za to adekvatno kažnjen. Tvrdim, takav ne smije biti ohrabren ni na koji način, ne smije zbog svog "prava na patološko" oduzimati nečije "pravo na zdravo i normalno". Pa tko uopće može misliti da je to u redu?!

Previše se oslanjamo na rješenja iz nekih drugih zemalja, olako prihvaćamo tuđe savjete i norme, a ne oslanjamo se dovoljno na svoju tradiciju, duh u kojemu živimo i, u konačnici, na norme ponašanja koje su usmjerene na toleranciju, jednakost i pravo na uspjeh, ali nikad i nipošto ne osnaživanjem zlostavljača, a slabljenjem žrtve. Osuđujem pojedince iz javnog prostora koji bez adekvatnog stručnog i bilo kojeg drugog bazičnog znanja vrlo često šalju određene poruke, stavove i savjete na potpuno pogrešan način, ne razmišljajući kakve će to posljedice imati na one kojima je to namijenjeno, često djeci i mladima.

Dakle, uvijek kada netko u medijima govori o osjetljivim temama i osjetljivoj populaciji kao što su djeca, primarno treba voditi računa o tome da su ona podložna sugestiji i manipulaciji odraslih, te da su već dovoljno zbunjena hrpom informacija koje svakodnevno primaju. U tim im porukama pojedinci daju pravo na sve i svašta, da se ponašaju kao odrasli, da razmišljaju o sebi na način kako im odgovara, da budu i agresivni i neugodni umišljajući si pravo na sve, a bez odgovornosti... Onda mi, molim vas, objasnite, tko će ih zaštititi kada zbog takvog osnaživanja i manjka uvida u stvarni život olako postanu plijenom brojnih pedofilskih i drugih seksualnih predatora, kao i niza drugih različitih devijatnih ponašanja u kojima na kraju dijete nikada nije ostvarilo ni jedno svoje pravo. Najmanje pravo da bude dijete. Dakle, polako i pomalo (iako to možda još svi ne prepoznaju) postajemo društvo koje sve češće olako rehabilitira one koji čine štetu i loše drugima, a nekako prešutno zaboravljamo na one koji pate zbog tih i takvih. Trebali bismo što prije to osvijestiti i razmisliti što nam je činiti, ako ni zbog koga drugoga, onda zbog djece. Nije to pitanje svjetonazora, da ne bude zabune, to je ponajprije pitanje zdravog razuma.