Magazin
RAZGOVOR: GABRIJELA KIŠIČEK

U Hrvatskoj još uvijek nismo dosegnuli razinu kulture dijaloga
Objavljeno 4. veljače, 2023.
DOC. DR. SC. GABRIJELA KIŠIČEK KOMUNIKACIJSKA JE STRUČNJAKINJA IZ ZAGREBA

Smatram kako uvijek treba imati na umu da su sloboda, demokracija i parlamentarizam u Hrvatsku došli gotovo preko noći i dočekali nas nespremne - kaže doc. dr. sc. Gabrijela Kišiček, komunikacijska stručnjakinja, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:



- Dotad nismo imali slobodu izražavanja mišljenja, kritičkog propitivanja, argumentiranog raspravljanja. Čak i generacije tada odraslih ljudi nisu djecu odgajale da propituju autoritete, kritički razmišljaju, iznose stavove i neslaganja. Takvo što u totalitarnim sustavima kakav je komunizam ne samo što nije bilo poželjno nego je moglo biti i opasno. I tako posljedično imamo bar dvije generacije građana kojima je demokracija ne samo sloboda nego i teret. Demokracija sa sobom nosi (su)postojanje različitih mišljenja, svjetonazora, stavova i ideja. A odluke se donose nakon argumentiranih rasprava. No rasprava pak podrazumijeva da netko nekoga kritizira i da se taj netko brani od kritika pobijanjem tuđih argumenata. Već samo taj pojednostavljeni opis pokazuje kompleksnost procesa u svakom slobodnom, demokratskom društvu. I sasvim je jasno kako dionici u tim procesima, i političkim i komunikacijskim, moraju biti kompetentni, educirani i spremni. Tako da bih rekla kako Hrvatska, bez obzira na proteklih 30 godina, još uvijek nije zrela demokracija. Još uvijek, gledajući i slušajući rasprave naših političara, stječemo dojam potpune govorničke nekompetentnosti. I pritom ne mislim samo na izvedbu i neku opću elokvenciju nego i na vještine argumentiranja i raspravljanja. I tu su podjednako "krive" i vlast i oporba. Oporba koja samo propituje i kritizira vrlo je rijetko konstruktivna, a mnogo češće sklona provokacijama i performansima, natjecanjima u originalnosti uvreda. Dok vlast (neovisno o stranci i razini vladanja) uvijek kritiku shvaća kao osobni napad i neko namjerno sabotiranje. Nema dobrih odluka bez dobrih kritika. Rijetko kada je prva izgovorena ideja ona koja je savršena. Do dobrih rješenja dolazi se propitivanjem, sagledavanjem iz svih mogućih perspektiva, pa i kritikom. Tada se ideje bruse, modificiraju te postaju bolje i prihvatljivije većem broju ljudi. To je u našem javnom diskursu još uvijek nepoznanica.

Koliki je utjecaj medija na to da se stvari ne mijenjaju...?

- Pa mediji vole performere, političari su često željni svojih 15 minuta slave, pa se za koji klik ili sekundu više u medijima koriste kojekakvim sredstvima privlačenja pozornosti. No uvijek treba imati na umu da je lako postati slavan na 15 minuta, kako je predvidio Andy Warhol, ali da bude kredibilan i traje duže, čovjek, a osobito političar, mora dati mnogo više od majice s natpisom, donošenja makete aviona u Sabor ili vikanja i urlanja. Gdje su danas svi oni koji su performansima punili medijske stupce?!

OPASNOSTI POPULIZMA


Kad smo kod parlamentarizma, s jedne strane imamo vladajuće (vlast), a s druge strane opoziciju (oporbu), uglavnom nepomirljivih stavova, kako ideoloških tako i općedruštvenih i svih drugih. Kad bismo uspoređivali vlast i oporbu kod nas i u drugim demokratskim državama, koje su sličnosti, koje razlike, kakav bi bio zaključak u tome smislu, napose retoričkom i komunikacijskom? Gledajući širu sliku, je li populizam u komunikaciji danas izraženiji na oporbenoj sceni ili u pojedinim opcijama koje su na vlasti?

- Zanimljiva je ta opaska jer zapravo potvrđuje ono što mnogi retoričari u svijetu primjećuju, a to je rast "zapadnog populizma" u 21. stoljeću. Naime, čak i "mainstream" političari često posežu za populizmom opravdavajući se da samo glasno govore ono što većina misli. Predstavnik tog novog populizma u Hrvatskoj je predsjednik Milanović, u SAD-u je to bio Trump. Dakle, očito je da Hrvatska nije toliko drukčija od ostalih svjetskih zemalja. Međutim, ono što jest različito jest da u razvijenim i zrelim demokracijama ipak postoji mnogo političara koji znaju kako argumentirano raspravljati. A populisti, performansi i slična retorika više su iznimka nego pravilo. Netko će prigovoriti da je rast populizma, pa onda i takvih političara, rezultat zamora birača onim tipičnim, taktičnim i diplomatičnim političarima te da se traže direktniji i neposredniji politički govornici. A političari, kako to uvijek biva, osluškuju puls građana i nastoje se prikazati i pokazati onakvima kakve birači žele. Jer svi političari imaju isti cilj: biti izabrani. Problem je u tome što širenje populizma može biti opasno. Populistima je osnovno načelo "želja naroda", oni su ti koji znaju što narod želi i treba. I oni su ti koji zastupaju volju većine. Pitanja koja se pritom postavljaju jesu: Znaju li doista što narod želi? Na temelju čega? Svoje intuicije i poznavanja tog naroda? I drugi, puno opasniji, problem je - što će biti s onima koji nisu ta većina. Ako pogledamo povijest, je li većina u SAD-u željela ukidanje ropstva, je li većina bila za ukidanje segregacije crnaca? Ili, je li početkom 20. stoljeća većina željela da žene i muškarci imaju jednaka prava? Iako je demokracija temelj društva, ipak je vrlo opasno uvijek i nekritički odluke argumentirati voljom većine. Nedavno je tako Božo Petrov rekao da su, "ako je 400 tisuća ljudi procijenilo da su od sada krave ljubičaste, one ljubičaste". Takav način populističkog političkog djelovanja je opasan. I za politiku, i za retoriku, i, najvažnije od svega, opasan je za društvo.

Oporba u Saboru, unatoč ideoloških razlika, u nekim situacijama ujedinjena nastupa kontra vladajućih i kad su u pitanju i neki od predloženih zakona... Vaš komentar?

- Zanimljivo je što ste spomenuli ujedinjenu oporbu jer sadašnja situacija pokazuje kako se ideološke podjele mogu nadići kad postoji zajednički cilj. Sada je to borba protiv vladajućeg HDZ-a. Ali i prije su u povijesti postojale situacije kada su se stranke ujedinjavale (i oporbene i vladajuće). Dakle, samo je potrebno da postoji nešto dovoljno vrijedno nadilaženja razlika. Očito kako pomorsko dobro, gospodarski razvoj itd. nisu dovoljno jaki motivi da bi, ukupno uzevši, izabrani zastupnici surađivali. I to je ono što je apsurdno. Da se odbijaju amandmani samo zato što su došli sa oporbene strane. Znam da zvuči idealistički, ali zar nije važnije da zakon bude bolji bez obzira na to tko je nedostatak primijetio i predložio izmjenu? Očito su podjele, taštine, stranačke lojalnosti važnije od lojalnosti građanima. Osim toga, ono što se može primijetiti jest samodostatnost vladajućih, koji imaju većinu u Saboru, pa im zato oporba i ne treba. Bojim se kako u Hrvatskoj još uvijek nismo dosegnuli razinu kulture dijaloga. A kultura dijaloga samo je slika kulture društva.

ŽENE I MUŠKARCI


Za kraj mi se nameće jedno zanimljivo pitanje o kojem se kod nas malo ili premalo priča. Naime, može li se govoriti i o muškoj i ženskoj retorici na političkoj sceni u RH, koje bi bile sličnosti, koje razlike?

- Mnogo se pisalo o rodnim razlikama u komunikaciji, i s lingvističkog, i sa psihološkog, i s retoričkog stajališta. I mnogo stereotipa je srušeno, primjerice, da su žene emotivnije u govoru, a muškarci racionalniji. To je stereotip prema kojem se ženama dodjeljuju resori poput socijalne skrbi, obrazovanja ili kulture, a muškarcima gospodarstvo, ekonomija, obrana i slično. Također, stereotipno se vjeruje da žene ne mogu biti lideri, pa se općenito više vjeruje muškarcima nego ženama. Sve su to uopćene generalizacije i stereotipi koji su mnogo puta kroz povijest bili srušeni.

No zanimljivo je istraživanje objavljeno prije desetak godina kao knjiga pod nazivom Pearls, politics and power, koje pokazuje da će se muškarci i žene u politici razlikovati po redoslijedu prioriteta, po tome što će smatrati važnijim i hitnijim. A to je, složit ćete se, katkada ključno u politici. Hoće li se prije rješavati socijalna problematika, nezbrinuta djeca ili nabava vojne opreme? Dakle, neće se žene i muškarci toliko razlikovati u sadržaju i temama koliko u redoslijedu bitnosti tema. Ostale razlike u tome jesu li žene manje odlučne, racionalne ili sposobne od muškaraca bile bi neutemeljeno uopćavanje. Trenutačno u hrvatskoj politici imamo manje ili više vjerodostojne, uvjerljive, stručne političare u svim strankama i podjednako muškaraca i žena. Do političara je, ne do roda. (D.J.)
Čak i “mainstream” političari često posežu za populizmom opravdavajući se da samo glasno govore ono što većina misli. Predstavnik tog novog populizma u RH je Milanović, u SAD-u je to bio Trump...

Oporba koja propituje i kritizira vrlo je rijetko konstruktivna, a mnogo češće sklona provokacijama i performansima, natjecanjima u originalnosti uvreda...

Možda ste propustili...

MIRO KOVAČ BIVŠI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA

Ukrajina je suočena s dva velika problema

ŽENE U DIPLOMACIJI: SVIJET U HRVATSKOJ - HRVATSKA U SVIJETU

Za mirniji, napredniji i pravedniji svijet

AMERIČKI CIRKUS

Veliki konzervativni show

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

ŽENSKA SNAGA: ZRINKA POSAVEC I SANDRA LONČARIĆ

Svakodnevno se osjeti umor i nemir, a žene su posebno pogođene

2

PREDIZBORNE PREDSTAVE (I)

Neki idu na sve ili ništa,
uvrede postaju pravilo

3

ŽENE U DIPLOMACIJI: SVIJET U HRVATSKOJ - HRVATSKA U SVIJETU

Za mirniji, napredniji
i pravedniji svijet