Osijek
OBITELJ ANTOLOVIĆ

Sanja i Krešo vole se 30 godina, koliko i popravljaju cipele svojim sugrađanima
Objavljeno 2. prosinca, 2022.
Nemamo svoju djecu, ali djecu braće, sestara i kumova volimo kao da su naša

Ma on ti je pravi hrvatski privatnik, uzima četvrtke i petke pa ih spaja s vikendom kako bismo otišli na godišnji odmor, kaže nam u šali Sanja Antolović na prijedlog našeg fotoreportera kako bi postolar Krešo i njegovi frendovi biciklima trebali krenuti Putem svetog Jakova. Jednom smo 90-ih uzeli dva tjedna godišnjeg u ljeto, pa je radnja bila zatvorena. I dva desetljeća poslije mušterije mi znaju reći: Sjećate se, majstore, onog ljeta kad vas nije bilo? odgovara Krešimir.



Punica - idealna cimerica


Sanja i Krešo upoznali su se prije točno trideset godina, u studenome 1992. Vjenčali su se tri godine poslije, a od prvog dana s njima živi i Sanjina mama, gospođa Milka Jerković, koja je ove godine napunila 89 godina. "Ne znam što da ti kažem, moja je punica idealna cimerica, moja žena pak nije na nju. Dok ju je zdravlje služilo, punica nam je peglala i kuhala, moje rifle bile su opeglane na crtu, a vidi me sad! S obzirom na to da je starog kova, uvijek je držala moju, mušku, stranu", priča nam postolar Krešo.

Sanja i Krešo ugostili su nas u svojem "dnevnom boravku" u pothodniku ispod Trga Ante Starčevića, kamo punih 30 godina naši sugrađani dolaze popraviti svoje stare cipele kojih se ne žele riješiti. Jedan sam svoj par godinama donosio na popravak kod Kreše, sve dok jedne noći nisam izgubio potplat u blatu nekog ljetnog festivala.

Na pitanje kako su se upoznali, točan datum zna Krešo, a Sanja nam je ispričala zabavnu priču o danu njihova vjenčanja. "Ja sam studirala pravo, došla sam popraviti cipele i tako se dogodila ljubav. Onda sam odlučila zaposliti se preko Studentskog kod njega u radnji, jer je on za radnju trebao ‘baš jednu studenticu‘. Nakon tri godine odlučili smo se vjenčati, no nismo htjeli praviti svatove, nego smo samo uz kumove odradili ceremoniju. Radili smo do 12 u radnji, zaključali ju, Krešo je napisao na vrata ‘majstor je na vjenčanju‘ i jednog smo se četvrtka vjenčali. Na bračnom putovanju bili smo na Mallorci i tada smo si obećali kako ćemo jednog dana napraviti svatove. Nakon 25 godina braka htjeli smo obnoviti zavjete, pa je to bila prigoda da napravimo svatove za dvjestotinjak gostiju. Krenuli smo u pripreme i dođe korona. Prvi lockdown. otkažemo sve, nagodinu ista priča. Dakle, svatove još nismo imali, ali imamo ih u planu. Prvih nekoliko godina bila sam s Krešom u radnji, dok posao malo nije stao na noge, pa smo uposlili prvog radnika, zatim drugog, a ja se posljednjih godina bavim logistikom, nabavom robe, knjigovodstvom", kaže nam Sanja.

Cijelo je druženje s Antolovićima bilo ispunjeno smijehom, jer njih je dvoje prepuno dogodovština, a i jedno i drugo odlični su pripovjedači koji se sjajno dopunjuju kada se prisjećaju trenutaka koje su proveli tijekom tri zajednička desetljeća. U radnji u pothodniku osim Kreše trenutno su zaposlena još dva radnika, Ljudevit Bauman i Mario Glibota.


"Ljudevit je kod nas 16, a Mario pet godina. Iznimno sam sretan što imamo dva odlična djelatnika, jer danas je problem uopće pronaći nekog zainteresiranog za posao postolara. Mislim da ću ja biti posljednji Mohikanac. Kod mene je tijekom godina na praksi bilo desetak ljudi, možda i više, a od svih njih nitko nije pokazao interes da postane postolar." "Osim mene", dobacuje Sanja. U srednjoj školi, kada sam ju ja pohađao, bilo nas je 14, a od svih nas iz te generacije, krajem 80-ih, jedino se jedan kolega u Požegi i ja bavimo obućarstvom. Radnju koja se nalazila nekoliko metara od današnje preuzeo sam 27. travnja 1992., jer je prethodni vlasnik napustio Osijek. U tom je trenutku u Osijeku bilo 12 ili 13 postolara, a danas su nas samo trojica", kaže Krešo, žalostan što mlađe generacije za taj posao nisu zainteresirane, a to zanimanje, tvrdi, ima budućnost.

"Najveći problem koji nas je zadesio bio je požar 2009.", napominje Sanja, "pred Novu godinu, 29. prosinca, Krešo nije bio u radnji, vozio je s bratom tatu u bolnicu kada se zapalio motor i vatra se proširila. I tako slušamo mi na radiju kako se Tac (Tihomir Dundović, nap. a.) javlja s mjesta nesreće dok pije kavu u pothodniku. Uglavnom, kada je Krešo stigao i vidio zgarište, ostavio je mene da se bavim policijom i vatrogascima, jer je bio izvan sebe. Srećom, uz pomoć djelatnika i prijatelja iz Samobora koji nam je pomogao strojevima otvorili smo opet već nakon par dana", prisjeća se Sanja.

Oboje je sportski aktivno, Sanja se isprva bavila borilačkim sportovima, a posljednjih godina aktivno trči, Krešo je isprobavao koja mu vrsta biciklizma najbolje stoji. Probao je sve, od rekreativnog, preko trkačkog, sve do MTB utrka.

"Prije nekih deset godina kaže mi Sanja kako bi se bavila nekim sportom. Izbor je pao na penjanje i ode ona u Inova Gym, no već nakon prvog odlaska ukoči joj se rame. Iako je prvo penjenje bilo gratis, terapija nas je koštala tri hiljade kuna. Kažem joj: - Draga, to nije za tebe, smisli nešto drugo. Nakon toga krenula je na jiu-jitsu i aikido kod Damira Hubera, a dvorana za trening bila je u atomskom skloništu u zgradi. Odem vidjeti čime se to moja žena bavi. Dvorana mala, vani zima, tatamiji mokri, mnoštvo frajera, a moja Sanja jedina djevojka i tuče se. I tako, na nagovor trenera Ivana Nikolića, iako mu je trebalo dvije godine da ju slomi, Sanja odluči krenuti na svoj prvi polumaraton, u Beč. U šest mjeseci treninga, za ženu koja nikad nije trčala, napravi dobar rezultat. Nakon toga slijedili su Istanbul, Modena i mnoge druge destinacije koje smo posjetili", ponosno ističe Krešo.


Braća, sestre, kumovi...


Krešino je bavljenje biciklizmom počelo negdje 2008. godine. "Jedan dan stižem kući, stanovali smo tada na Trgu Ante Starčevića, mog bicikla nema u haustoru. Ja ljut, pred praznik koncem lipnja odem i kupim bicikl. Iz inata ću, zajedno s mojim kumom, odraditi vožnju od 100 kilometara do Sibinja, kod Slavonskog Broda, odakle je Sanja, gdje se obiteljski okupljamo svaki put kad je to moguće. Prva stanica Vuka, stanemo, pojedemo nešto, druga stanica Đakovo i na kraju stignemo dva sata ranije od predviđenog. Ne moram ti reći kako smo umrli od umora, pa su se ostali gosti načekali da se probudimo i krenemo s roštiljem. Svidjelo se to meni, dođem kući, spremim taj drlog od bicikla u šupu i već drugi tjedan kupim malo bolji bicikl. I svaki tjedan nakon toga krenemo se voziti lagano 40-50 kilometara. U međuvremenu kupio sam i najskuplju trkalicu, koju sam ‘mijenjao‘ za dionice. Osnovali smo i klub, BK Osijek 2010., pokrenuli utrku tko će brže mali krug (Bilje - Vardarac - Tikveš - Kozarac i natrag), sve smo to digli na višu razinu, pa se u jednom trenutku okupljalo i do stotinu ljudi. Probao sam voziti i MTB, krenuo na utrke, a sada sam uglavnom vikend-vozač, pa nedjeljom odvezemo 50-60 kilometara prije ručka", kaže. "Ima ti Krešo još jedan hobi", ubacuje se Sanja, "a to je uređenje interijera, koje radi nama, ali i ponekim prijateljima."

Oboje dolazi iz velikih obitelji, Sanja je najmlađe, osmo dijete svojih roditelja ("Napiši da sam dijete sreće", sugerira mi), a Krešini roditelji imaju dvije kćeri i dva sina.

“Jako smo vezani kao obitelj, pomažemo si, a i volimo se okupljati u mojoj obiteljskoj kući u Sibinju, tom malom Parizu pokraj Slavonskog Broda, gdje trenutno nitko ne živi, ali bar jednom godišnje za blagdan okupimo se svi i napravimo obiteljski tulum. I s druge je strane obitelji puno djece, mnoštvo nećaka, s kojima se međusobno obožavamo, vodimo ih na putovanja, a imamo i puno kumova, koji također imaju puno djece, tako da smo neprestano okruženi djecom iako svoju nemamo. Mi smo ti jedna velika normalna obitelj koja voli poštovati tradiciju, pa tako volimo sve što takve hrvatske obitelji vole, zajednička druženja, koja su uvijek ispunjena pjesmom i veseljem”, kažu Antolovići.

Nikola Kučar
SA ŽENOM NA UTAKMICE
"Jedne smo godine otišli na Madeiru, na Sajam cvijeća, iako je Krešo zapravo išao zbog toga što se ondje rodio Ronaldo, a ja zbog Sissi. Njemu se otok posebno svidio jer je ondje bio najviši čovjek", kaže Sanja. "I imaju mala stopala", dobacuje Krešo, "nitko veću nogu od broja 40".

"S obzirom na to da Krešo voli pratiti našu nogometnu reprezentaciju, u jednom su trenutku dečki počeli voditi i nas žene na utakmice. Bio je on i na Svjetskom u Rusiji, na Europskom u Poljskoj, a mene je na prvu utakmicu poveo u Milano, 2014. godine, izabravši idealno mjesto za moje prvo gostovanje. Šoping i utakmica! Onda su huligani napravili nerede, u jednom je trenutku bilo poprilično napeto, čak i opasno kada nas je policija nagurala u jedan od izlaza te nas počela gađati dimnim topovima. Nakon takvog početka vodili su nas na sve utakmice, a onda je došla korona, pa su odustali", otkriva Sanja. "Idemo mi redovito i na sve utakmice NK Osijek, ja sam ti polukohortaš", dobacuje Krešo.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana