S Igorom Radivilovim, ukrajinskim gimnastičarom, četverostrukim europskim prvakom, osvajačem niza medalja i na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima i stalnim sudionikom Svjetskog kupa u Osijeku, razgovarali smo u Osijeku o nezaobilaznoj temi rata u njegovoj zemlji. U trenutku kada smo spomenuli rusku agresiju, negdje je u blizini udario grom. Svi smo se zatresli.

- Tako je kod nas u Ukrajini - nasmijao se premda je svaki sljedeći odgovor izazivao kod 30-godišnjeg Igora knedlu u grlu.

Osjetili smo gorčinu kada je pričao o ratu. Premda je pričao ukrajinski, pomoć u prevođenju imali smo od kolege Slobodana Kadića, koji je neko vrijeme i živio u toj zemlji. Pričali smo o patnji, o smrti. Najveću ljutnju primijetili smo kada smo mu spomenuli ruske sportaše i sankcije koje im je propisala većina sportskih saveza.

- Opravdavam takav potez sto posto. Jedan od olimpijskih prvaka Nikita Nagorny podržava rat. Ako je tako, onda smatram da zaslužuje sankcije. Nekada smo redovno kontaktirali s ruskim gimnastičarima preko društvenih mreža. Od početka rata nitko se nije javio, poslao poruku, pitao kako smo...

Taj kobni 24. veljače 2022. zatekao ga je u Kijevu. Što se otada promijenilo u vašim životima i karijerama?

- Kada je počeo rat u Ukrajini, sve je stalo. Nismo trenirali, nikome nije bilo do sporta. Dva mjeseca nisam trenirao, a onda nam je direktor turnira u Cottbusu Mirko Wohlfahrt ponudio ostanak, dvoranu za treniranje. Ja sam nakon dva mjeseca stanke ponovno počeo trenirati. Danas se natječem i za Cottbus u gimnastičkoj Bundesligi.

Radivilov je inače rodom iz Mariupolja odakle se odselio s 15 godina. Prvo u Donjeck, a onda, isključivo zbog sportskih razloga u Kijev.

- Moji i ženini roditelji su u Kijevu, ali mi je cijela rodbina u Mariupolju. Dva i pol mjeseca nismo imali nikakav kontakt, sada se čujemo jednom tjedno. Nažalost, nisu svi preživjeli. Moji baka i djed, moji "babuška i djeduška" s očeve strane poginuli su od granatiranja.

Teško mu je bilo pričati, ali shvaća kako u Hrvatskoj ima ljude i prijatelje koji su to sve proživjeli. Poznato mu je da je i Osijek pretrpio ratno razaranje. Zna i za Vukovar, koji je prije 31 godinu doživio sličnu sudbinu kao Mariupolj prije koji tjedan.

U to vrijeme hrvatski sportaši bili su iznimno motivirani nastupati po svijetu. Koliko ga ta situacija motivira, a s druge strane otežava kada razmišlja o situaciji u svojoj zemlji?

- Sad sam se već navikao na taj pritisak. Mi sportaši želimo isto tako pokazati koliko je Ukrajina snažna i čvrsta. Kako je rekao naš predsjednik Zelenski, "svatko treba raditi ono što najbolje zna". Tako i mi sportaši. Zahvalio bih svim ljudima iz svjetske gimnastike. Mnogi su nam ponudili pomoć. Osjećamo da je cijeli svijet uz nas.

Misliš li da ćeš se ikada vratiti u Mariupolj?

- Nadam se jednoga dana. Kada će to biti? Sam Bog zna.

Pokušali smo kombinirati vedrije teme. Spomenuli i pobjedu Ukrajine na Euroviziji.

- Ha, ha. Nismo baš nešto slavili, ali bili smo ponosni i na njihovu pobjedu.

Prisjetili smo se i prijašnjih natjecanja u Osijeku. Prvi put nastupio je ovdje još 2011. godine. Često sa svojom tadašnjom djevojkom, a današnjom suprugom Angelinom, s kojom je u braku već šest godina. Danas je ona također s njim u Cottbusu. Oboje su pobjeđivali u Osijeku. Bili su to puno bezbrižniji dani.

- Voljeli smo dolaziti u Osijek. Odlična je organizacija. Voljeli smo se prošetati po centru, uz rijeku, posjetili smo nekoliko restorana, ali bilo je uvijek malo vremena. Nakon natjecanja odmah ujutro letjeli smo kući.

Ima još velikih sportskih planova. Vjerujemo kako će ih ostvariti u mirnodopsko vrijeme. Ove godine još je Europsko prvenstvo pa Svjetsko prvenstvo, za dvije godine Olimpijske igre.

- Uvijek razmišljam o natjecanju na kojem sam sada ili onom koje sljedeće dolazi. Nisam se natjecao na svjetskim kupovima sedam mjeseci, pa mi je Osijek prvo službeno natjecanje nakon stanke. I jako sam zadovoljan. Poslije Osijeka idem u Koper pa onda kreću pripreme za Europsko prvenstvo - zaključio je ukrajinski gimnastičar.

K.Lacković