Magazin
TEMA TJEDNA: DEMOKRACIJA U KORONAKRIZI

Tomislav Pletenac: Uvijek se sve vrti oko ideje "poštenog" naroda i "pokvarenih" elita
Objavljeno 15. siječnja, 2022.
PROF. DR. SC. TOMISLAV PLETENAC, kulturni antropolog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Demokracija, kao i sva ostala društvena i politička uređenja, ima svoja ograničenja. Za razliku od drugih organizacijskih formi, demokracija pokušava stvarati i održavati politiku različitosti i time sam sustav činiti fleksibilnijim. No, kao i u ostalim sustavima koje smo gradili tijekom povijesti, u demokraciji se računa na neki idealni subjekt, spreman na prihvaćanje njezinih osnovnih postulata. Bez tako konstruiranog subjekta upadamo u klasični logički problem - ako je demokracija inkluzivna, znači li to da mora u sebe ugraditi i pozicije koje ju osporavaju? Da se izbjegne ta unutarnja nekonzistentnost, pokušava se stvarati, uz regulacijska načela, i prateći tip demokratske političke kulture koji nije ispisan u proklamacijama i zakonima, nego se konstruira kao način razumijevanja svijeta i prihvaćanje određenih temeljnih postavki nalik na poziciju aksioma u matematici, dakle teza koje se ne moraju dokazivati. Možemo to nazvati i normalizacijom - kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:



- U demokratskim društvima sve bi institucije, u idealnom slučaju, trebale biti upregnute u konstrukciju tog tipa kulture: obrazovanje, administracija, ekonomija i mediji. Ipak, kultura se ne može definirati institucijama jer su one praktički njezini proizvodi. Ako se mijenja kultura, onda to neizbježno znači i promjenu institucija ili njihovo polagano propadanje s rastućim nepovjerenjem u njihovu efikasnost ili namjere. A upravo tim procesima svjedočimo posljednjih desetljeća. Nepovjerenje u institucije i njihove namjere globalno je stanje stvari. Prema mom mišljenju, radi se o globalno traumatičnom događaju raspada hladnoratovske podjele svijeta. Da me čitatelji ne bi krivo shvatili, svakako ne zastupam tezu kako bismo se morali vratiti u podijeljeni svijet ili kako bi sve bilo bolje da je u tom hladnom ratu prevladao komunistički blok. Ono što je bilo traumatično u tom događaju jest suočenje samog demokratskog kapitalizama sa svojom unutarnjom, potisnutom naravi. Prelazak kapitalizma na istok nije se ostvario kao oblik univerzalne pravilnosti koja će tijekom vremena postati opći model, nego je proizveo dubinska raslojavanja koja su se reflektirala ne samo na istoku nego i na zapadu.

DRŽAVA I ZDRAVLJE



Koliko se u takvom, širem, kontekstu redefinirao pojam demokracije, koncept slobode...?

-

Tranziciju prolaze i zapadna društva i ona su dugo bila određena neprijateljem s istoka i na temelju toga konstruirala institucije, obrazovne modele, pa i industriju zabave. To nisu bili samo politički, ekonomski i, nažalost, ratni procesi nego i oni koji su dubinski preoblikovali načine kojima organiziramo svoju svakodnevicu. Paradoksalno, pobjeda zapadnog demokratskog modela istovremeno je označila i početak njegove krize. Ruševine podijeljenog svijeta bile su plodno tlo za stvaranje različitih oblika kultura, pa sukladno s time i političkih kultura. Svaki pojedinac trebao je u novom sustavu ponovno osmisliti svoju poziciju, strategiju i taktiku preživljavanja i konstrukciju ciljeva te na kraju krajeva i identifikacija. Institucije su se povukle iz tog procesa ostavivši tek infrastrukturu za tu borbu pasivno čekajući koji će model prevladati, što je možda i bilo smisleno. Umjesto modernističkih i industrijskih ideja o regulaciji i stvaranju građanstva koje su se pokazale problematičnima puštena je sloboda svakom pojedincu da sam odlučuje o načinu života. Neki su se "snašli" ili imali sreće, ali velik broj ljudi gurnut je na marginu. Sudbina marginalizacije, međutim, nije bila izazvana nekom inherentnom karakteristikom tih ljudi, nego upravo nedostatkom javnih politika i institucijskim povlačenjem u pozadinu.

I u tom trenutku počionje rasprava o naravi demokracije, koja se realizira zahtjevima za nereguliranom demokracijom, u kojoj vrijedi načelo apsolutne slobode. Koncept slobode dubinski se redefinirao i iz označitelja, podvrgnut nekom općem načelu, postao, žižekovski rečeno, "gospodar označitelj". Dakle, nastaje "kultura slobode" u kojoj svoje mjesto mogu naći svi, od libertarijanskih kritičara bilo kakve regulacije do poricatelja holokausta - sve je moguće. Nezamislive tvrdnje, moralno upitni stavovi i javni bezobrazluk odjednom su se počeli braniti slobodom izražavanja. Razlog je tome također što u sam pojam slobode imate uključenu restrikciju, naime, bez restrikcije ne bi ni bilo pojma slobode, on ga uvjetuje i stvara. Na kraju krajeva, nije li i sama demokracija u biti oblik restrikcije vlasti. Izbori su prije svega model koji onemogućava apsolutnu vlast i s njome povezano nasilje.



Nameće li globalna koronakriza novu logiku realnosti - prvo zdravlje, onda sloboda?

- Ako uzmemo u obzir kako je zdravstvena politika dio ostalih javnih politika koje se donose u demokratskoj proceduri, onda je pitanje odnosa slobode i zdravlja izlišno. Možemo se, međutim, upitati postoje li zdravstvene politike i ako postoje kakve su. Ono čemu svjedočimo već neko vrijeme postavljanje je teze kako je država loš gospodar. Nije ta teza sasvim bez osnove, jer u rukama vlasti svaki prihod ima svoju ekonomsku i političku komponentu. Općenito se smatra da poduzetnici nemaju tu političku dimenziju prihoda. To je možda i točno na nekoj osnovnoj razini, ali na razni velikih ekonomskih sustava to više nimalo nije točno. Svaki poduzetnik ima samo jedan cilj, povećati prihode svoje kompanije i to čini na različite načine. Jedan od tih načina svakako je i lobiranje u državnim administracijama kako bi ostvario tip zakonskih odredbi koje bi mu pomogle da poveća dobit. Htjeli - ne htjeli, politička dimenzija novca uvijek je tu. Osnova svake države morala bi biti obrazovanje, zdravlje i sigurnost. To su temeljni razlozi prikupljanja poreza. U to, naravno, ulazi i administrativni aparat, koji bi se u idealnom slučaju trebao brinuti o prikupljanju i distribuciji tog novca. No ono što nova kultura financijskog kapitalizma uvodi ideja je apsolutnog prebacivanja državnog novca u ruke poduzetnika. Dakle, mi ne plaćamo više poreze direktno državi, nego ih ona transferira u privatna poduzeća koja bi se trebala baviti javnim poslovima. Kako privatna poduzeća nemaju javni interes, nego interes povećanja dobiti, ne možemo očekivati da će postojati ikakve zdravstvene politike.

Ako bi zdravstvenoj politici cilj bio imati što više zdravih ljudi, privatnim kompanijama u području zdravstva u interesu je imati što više bolesnih ljudi, jer su oni njihovi jedini klijenti koji donose povećanje prihoda. To je vidljivo i u načinima suočavanja s pandemijom. Kako nekoga uvjeriti da je interes Moderne ili Pfizera zaštita ljudi kad su to privatne kompanije koje žele povećanje dobiti, odnosno prodati što više cjepiva? Tu je logika jasna, zgrabiti što se više može u što kraćem vremenu. Ako virus zbog slabog odaziva na cijepljenje mutira, tim je kompanijama bolje, jer će ići s trećom dozom, pa onda s posebnim cjepivima za svaki soj i slično. Čudimo se potom što imamo toliko ljudi koji se protive cijepljenju i ne vjeruju kompanijama, a neki čak i da virus uopće postoji. Paradoksalno je, međutim, da upravo protivnici cijepljenja indirektno rade u korist privatnih zdravstvenih kompanija. Zapamtimo osnovni postulat: što je više bolesnih, to je više dobiti u kompanijama koje proizvode lijekove ili se bave liječenjem. Antivakseri direktno svojim ponašanjem rade na prihodnoj strani proizvođača respiratora, medicinske opreme, bolničke opreme. Ovdje neću o ljudskim životima i pitanju shvaćaju li koliko ljudi dovode u opasnost takvim ponašanjem. Zapravo je zanimljivo primijetiti da se antivakseri ponašaju upravo u skladu s logikom kapitala: nema veze koliko je mrtvih, bitno da… (dopunite sami prema preferencijama).

To također pokazuje kako sloboda nije privatna stvar pojedinca, na što se zapravo demonstranti diljem svijeta pozivaju. Nije sloboda neka moja stvar koju sam spremio u ormar pa ju po potrebi vadim ili ne. Političke slobode nastale su kolektivnim naporom, milijuni su tijekom povijesti trošili svoje osobno vrijeme, a neki su čak dali život za slobode koje mi uživamo. Izjava da imam pravo na virus i da je to osobna slobodna, uz to izrečena od osobe koja je povjesničar, samo pokazuje kako bauk privatizacije ne kruži samo državnim aparatom nego i mislima pojedinaca. Stoga mislim da pandemija neće redefinirati demokraciju, nego pokazati od čega je sastavljena.

POSLJEDICE KRIZE



Koliko je dugotrajnost pandemije dodatno "gorivo" za širenje ekstremizma?

- Nije pandemija nikakvo "gorivo" ekstremizma. Ekstremizam je bio tu i prije. I nije da nemam razumijevanja za sve koji žele pandemiju riješiti "preko koljena". Promatrajući prosvjede posljednjih godina u Hrvatskoj, a iz profesionalnog interesa uvijek me zanimaju kolektivni događaji jer se u njima raspoznaje kulturni krajolik u kojem živimo, primjećujem da je, nažalost, scena uvijek ista, to su uglavnom ljudi koji su tako i tako nezadovoljni situacijom u kojoj žive, a takvih je mnogo. Ostavljeni su na milost i nemilost tržišne logike i nedostatka javnih politika. Onda počinju tražiti krivce. Naravno da tog krivca nema, to je mreža odnosa. Stoga je bilo zanimljivo gledati ulazak Trumpovih nasilnika u zgradu američkog Kongresa. Kad su uspjeli ući, nisu našli baš ništa. Tamo je bila hrpa dokumenata u kojima nije pisalo ništa interesantno, pa su nakon toga jednostavno hodali po zgradi potpuno pacificirani. S druge strane, oni nisu, kao što je to bio slučaj sa sličnim događajima u povijesti, išli osvojiti vlast, nisu bili organizirani, a i sam Trump nije bio spreman napraviti neki politički prevrat ili revoluciju. Premda je u tom "događanju naroda" bilo žrtava, to ni približno nije bio neki ekstremistički čin.

S druge strane, jedini ekstremistički čin u Hrvatskoj bio je pucanje po zgradi Vlade i znamo kako je tužno završio, jedan je policajac ranjen, a jedan mladić sebi oduzeo život. No svi oni avatari koji su socijalnim mrežama širili teorije urote i tog mladića uvukli u svoje kolo mirno su nastavili širiti nesnošljivost prema zamišljenim neprijateljima, "onima" koji nas sve drže u šaci. Oni i mi, kao dva suprotstavljena pola u neravnopravnom odnosu, izgleda da je jedina javna politika koja je ostala, jedino je u tom prostoru moguće stvarati neku vrst kolektivne identifikacije. Takva, crno-bijela slika svijeta glavno je pogonsko gorivo današnjeg ekstremizma i, što je zanimljivo, uvijek se vrti oko ideje "poštenog" naroda i "pokvarenih" elita. Jednom nas je takva logika koštala antibirokratske revolucije kao uvoda u rat, dakle ekstremizam je uvijek tu, a njegova se eksplozija odražava u onom trenutku kada osobe prestaju biti biografije i postaju se svoditi na puko meso. Pandemija samo zaoštrava tu pomaknutu sliku svijeta pa se podjela očituje na one koji zastupaju cijepljenje kontra onih koji se ne žele cijepiti sa svim dodatnim kvalifikacijama. Neki moji poznanici čak su me uvjeravali da smo na suprotstavljenim stranama pred građanski rat i da ćemo se uskoro gledati preko nišana. Srećom, to se neće ostvariti, ali i sama pomisao na takvo razumijevanje stvarnosti duboko me žalosti.



Kad sve uzmemo u obzir, koliko je pandemija koronavirusa ostavila traga na društvu (društvima) u cjelini?

- Još uvijek nisam siguran u društvene posljedice pandemije. Ono što ovog časa vidimo jesu partikularni interesi koji misle profitirati na krizi. To se prvenstveno očituje u rastu cijena prijevoza, inflaciji i nedostatku robe. Čini mi se da nije zavladala nikakva panika zbog toga. Svi bi rado natrag u globalnu ekonomiju kakva je bila prije svih kriza. Naime, sam taj sustav je golem i trom i stvorio je određene navike, možda i kulturu. To se teško mijenja, a ni iz političkih prostora ne dolazi poruka koja bi išla u promjenu sustava, koja bi omogućila veću otpornost na zarazu i okrenula se prema zdravlju populacije. Dakle, nastavljamo s vrstom nekropolitike u kojoj je svaki život odbaciv u svrhu održavanja logike sustava. Istu stvar vidimo i u načinu suočavanja s globalnim zagrijavanjem. Opet se traži globalni odgovor, neka vrsta transnacionalnog i transkontinentalnog dogovora, koji uporno izostaje. Kada se vide efekti, bit će kasno. Nažalost, promjene uvijek dolaze s golemim žrtvama, a ponekad čak ni onda.

OPASNE IGRE


Što se Hrvatske tiče, antivakseri i prosvjednici protiv COVID potvrda (Mostov referendum) drže da se krizom pogrešno upravlja...?

- Mostov potez klasičan je primjer političke taktike. Imate neke pobunjene ljude i onda ih počnete politički artikulirati. Nemaju oni nikakav drugi cilj osim stvoriti glasačku bazu. Nešto slično smo vidjeli kada smo imali branitelje u šatoru u Savskoj ulici u Zagrebu. Niti je danas braniteljima bitno bolje ili lošije, niti ima ikakvih pomaka u njihovu statusu, ali čim se mobilizira dovoljno ljudi, odmah iskusni političari iskoriste situaciju. No ovdje je referendum začudan jer imamo najliberalnije mjere oko COVID-a u EU-u. Što bi ti ljudi rekli kad ne bi mogli ni popiti kavu "u obližnjem kafiću" bez potvrde? A takvo je stanje stvari uglavnom u cijelom EU-u.

Užasno je što zbog tako olakog postupanja sa zarazom imamo na desetke mrtvih dnevno, što nas svrstava u sam svjetski vrh umrlih od komplikacija zbog korone. Ali o tome se šuti, a to su bile osobe koje su voljele, patile, družile se, plakale. Iza njih je ostala tužna rodbina i prijatelji, život koji su još mogli živjeti, u kojem su mogli stvarati okruženje oko sebe. Sve to se skriva iza nekih besmislenih brojki i statistika, pa tako ispada da "samo 1 % zaraženih umire". Ne mogu dovoljno naglasiti tu osobnu narav svake smrti koju nitko ne želi vidjeti, reprezentirati, osjetiti, prigrliti i na kraju pitati je li moralo biti baš ovako. Doista se krizom loše upravlja, ali ne onako kao što to vidi Most, pustili smo da virus kruži kako mu drago i možda ćemo tako postati žarište neke nove mutacije. Uopće nismo svjesni čime se igramo. (D.J.)
Nezamislive tvrdnje, moralno upitni stavovi i javni bezobrazluk odjednom su se počeli braniti slobodom izražavanja...

Koncept slobode dubinski se redefinirao i iz označitelja, podvrgnut nekom općem načelu, postao, žižekovski rečeno, "gospodar označitelj"...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana