Magazin
NOVOGODIŠNJI INTERVJU: IVICA IVANIŠEVIĆ, O SEBI I SVOJOJ NOVOJ KNJIZI...

Kako godine prolaze, sve se manje želim nekamo uklopiti, a sve više ištekati!
Objavljeno 31. prosinca, 2021.
KONAČNA ČINJENICA: IZ LIJESA ZATRPANOG DVAMA KUBICIMA ZEMLJE PRUŽA SE VRLO SKUČEN POGLED...

U većini predstavljanja Ivice Ivaniševića u medijima navodi se da je rođen 1964. godine u Splitu, da je sociologiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da je bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator. Također se navodi i da je objavio sljedeće knjige: Smoje - biografija (Vuković & Runjić, 2004.), Sto mu jelenskih rogova (eseji o stripu, V.B.Z., 2004.), Krovna udruga i druga drama (koautorstvo s Antom Tomićem, Fraktura, 2005.), Split za početnike - abeceda grada (koautorstvo s Renatom Baretićem, Znanje, 2015.), Ulaz za djecu i vojnike (kratke proze, Hena com, 2015.), U sedlu je tijesno za dvoje (roman, Hena com, 2015.), Otpusno pismo (epistolarni roman, koautorstvo s Marinom Vujčić, Hena com, 2016.), Primavera (roman, Hena com, 2016.), Knjiga žalbe (roman, V.B.Z., 2016), Klanjam se (roman, Hena com, 2017.), Kuća (roman, V.B.Z., 2019.), Sutra je novi ručak (roman, V.B.Z., 2020.). Tu treba pribrojiti i novi roman "Ulica Ferde Pomykala 17" (V/B/Z, 2021.), koji je ujedno bio i dodatni povod za intervju s Ivicom Ivaniševićem.


Kraj je godine pa mnogi prave raznorazne inventure svega i svačega pa i samih sebe. Kad biste i Vi pokušali svoditi račune s proteklom, drugom koronakriznom 2021. godinom, što biste važnoga istaknuli, čega se dobroga sjećali, a lošeg željeli zaboraviti, kako globalno tako i lokalno, na širem planu i na osobnoj razini?


- Volio bih biti Gabi Novak, pa da mogu reći "pamtim samo sretne dane", ali što ću kad nisam. Pamtim, nažalost, i one manje sretne, a takvih je u 2021. bile neusporedivo više. Globalno, lokalno i osobno, bila je to grozna godina. Ne ponovila se. Ponekad mi se činilo da nas smrt opkoljava i steže obruč oko nas.

Vratimo se ipak pisanju. Puno pišete - jeste li i Vi rob riječi? Nura Bazdulj-Hubijar, bosanskohercegovačka književnica, jednom je prigodom rekla kako je "čovjek gospodar samo neizgovorenih riječi, izgovorenoj ili napisanoj postaje rob!"

- Nisam siguran kako bih vam odgovorio jer mi nije poznat kontekst u kojemu je gospođa to kazala, ali, načelno govoreći, na riječi ne gledam kao na tamničare, nego kao na osloboditelje. Samo izgovorena ili napisana misao je slobodna, ona prešućena, zatajena, nečujna, nevidljiva može, a često i mora, postati izvorom dubokih frustracija.

GLEDANJE UNATRAG

Još malo u svezi s pisanjem. Od Vaše kultne knjige "Smoje - biografija" do nedavno objavljenog novog romana "Ulica Ferde Pomykala 17" proteklo je skoro 20 godina. Jeste li zadovoljni dosadašnjim objavljenim knjigama, i koja Vam je posebno važna, posebno draga, ako se tako uopće može neka izdvojiti?

- Skrušeno priznajem, sklon sam nostalgiji, vraćanju u prošlost i gledanju u retrovizor, ali se ne osvrćem za svojim knjigama. Svakom sam bio zadovoljan kad bih je dovršio, da nisam, ne bih je ni slao izdavaču, ali nakon što ona iziđe, za mene kao da prestaje postojati. Ona više ne pripada meni, nego čitateljima. Zaokupljen sam samo rukopisom na kojemu trenutačno radim, a ne onima koji su odavno zaključeni.

S obzirom na Vašu bogatu i raznovrsnu spisateljsku karijeru, gledajući još malo unatrag, da iznova počinjete pisati, biste li što mijenjali, krenuli možda drukčijim putevima ili se sve odvijalo baš onako kako je trebalo i moralo biti?

- Život ne daje novu šansu, ne možemo ga živjeti u drugom laufu ili dopunjenoj verziji, pa uopće i ne razmišljamo tome. Tako je, kako je. Počeo sam - i nastavio - pisati u nekoj vrsti samoobrane. Ako ti se ne sviđa svijet kojim si okružen, lijepo je imati mogućnost izmisliti neki drukčiji, po tvojoj mjeri. Za mene književnost nije pitanje karijere, nego preživljavanja.

Kako je živjeti u Splitu i pritom još biti književnik, pisac, kolumnist, komentator... Bili ste i novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji... Kakva su sva ta iskustva, ugodna, poticajna ili traumatična?

- Biti književnik je kudikamo komotnija pozicija, jer ljude većinski literatura ne zanima, a nitko iz manjine zainteresiranih neće vam zbog romana koji mu se nije svidio na ulici dobacivati gadosti. Ako ste novinar, pa k tome još i politički kolumnist ljevičarske orijentacije u osebujnom gradu kakav je Split, nadajte se najgoremu. Morate se pomiriti s time da će neznanci relativno često za vama dovikivati da ste paleokriptoboljševički srbočetnik koji mrzi sve što je hrvatsko. Što su grlatiji i nabrijaniji u svojoj potrebi da me izvrijeđaju, meni je lakše. Uzrujati šljam nije bogzna kakvo postignuće, ali ipak pruža određeno zadovoljstvo.

FANTOMSKA ADRESA

Eto nas konačno i do Vaše nove knjige. Naslov "Ulica Ferde Pomykala 17" doima se efektnim, no još mi je bolji podnaslov s korica knjige: Može li se dva puta umrijeti ako nijednom nisi živio? Zašto baš spomenuta ulica, i kakav bi bio odgovor na pitanje s korica?

- Dva puta se, nažalost, ne može umrijeti, osim u fikciji, jer je smrt neporecivo i nemilosrdno konačna. Ali bojim se kako je moguće umrijeti, a da prije toga nisi živio. Život, naime, nije, ili ne bi smio biti, puko zauzimanje nekog prostora i održavanje egzistencijalne rutine. Svašta se od njega može učiniti, a previše ljudi na kraju izabere ne učiniti ništa. Što se tiče ulice Ferde Pomykala, izabrao sam je jer ona u stvarnosti ne postoji, a trebala mi je neka fantomska adresa. Ferdo Pomykalo pedesetih je i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bio jedna od najvećih faca na našoj estradi, skladatelj, aranžer i dirigent koji je ozvučio jednu epohu. Bar dva grada - Zagreb u kojemu je djelovao i Split gdje je dugi niz godina ravnao festivalskim orkestrom - morala su mu se odužiti davanjem jedne lijepe ulice, ali su to propustili učiniti, pa neka mu bar moja knjiga bude skromna posveta.

Naracija i zaplet novog romana gotovo da su poput meandra. Koliko je i ta knjiga, osim što je žanrovski u određenoj mjeri krimić, zapravo roman o Splitu, o ljudima u Splitu, splitskom mraku i splitskom svjetlu, nadi i beznađu, samoći... Drugim riječima, jesu li Split i ljudi u Splitu Vaša trajna spisateljska opsesija? Usput koliko je za Vas izazovno pisanje u splitskom dijalektu?

- Istina je, od Splita mi je teško uteći. Nisam uspio kao građanska osoba, jer sam se nakon studija u Zagrebu nesmotreno vratio doma, a ne uspijevam ni kao pisac. Iako pokušavam. Jedan sam roman svojedobno smjestio u rumunjsku zabit, jedan u ljupki srednjoeuropski gradić. Otputujem tako nakratko, pa se onda opet vratim u Split. To je svijet koji najbolje poznajem i razumijem, premda mi ponekad, zapravo često, bude muka od njega. Ali što da radim? U ovim godinama ne mogu negdje drugdje počinjati ispočetka. Uostalom, čvrsto sam uvjeren kako nitko od nas zapravo ne živi u svom gradu, nego u svom stanu, pod vlastitim malim staklenim zvonom, okružen uskim krugom bliskih ljudi. Što se jezika tiče, od njega mi je još i teže uteći. Dokle god budem situirao svoje priče u Split, moji će likovi govoriti lokalnim idiomom, jer bi izbor književnog standarda bio neuvjerljiva, smiješna krivotvorina.

RAVNODUŠNI POKOJNICI

U jednom intervju između ostalog ste izjavili kako ćete biti savršeno ravnodušan prema činjenici koliko vas ljudi i kako pamti. Tko me misli voljeti i slaviti, neka se požuri dok sam još živ, rekli ste. Osim što mi to sve što ste rekli zvuči "smojevski" cinično, ali i duhovito, vuče i na fatalistički pogled na svijet i samoga sebe u tom i takvom svijetu. Vaš komentar na ove moje više primjedbe nego pitanje; jeste li doista u naravi fatalist?

- Nisam fatalist, dapače, samo sam realist. Tome vjerojatno pomaže i činjenica što sam ateist. Već sam vam rekao, smrt je za mene neopoziva i konačna činjenica. Poslije nje ljudi završavaju u ilovači, a ne na nebu. A iz lijesa zatrpanog dvama kubicima zemlje pruža se vrlo skučen pogled. Neću imati pojma što o mome pisanju misle oni koji su me nadživjeli niti će me biti briga. Pokojnici su najravnodušnija čeljad.

Ipak, da sve bude u optimističkom smislu, referirat ću se na slavnog F. Scotta Fitzgeralda, koji je kazao: Ne pišete zato što želite nešto reći, pišete zato što imate nešto za reći? Što dakle ima još za reći, napisati Ivica Ivanišević, a da to još nije došlo na red, i kad će? Ukupno uzevši, kakva je budućnost Ivice Ivaniševića kao pisca, prije svega?

- Pisanje nije samo bilježenje onih misli koje negdje u vašoj glavi spremno čekaju da ih vi pretočite u riječi. Vrlo često tek pišući počinjem misliti. Da redovito ne sjedam za računalo, i o sebi i o svijetu oko mene znao bih puno manje. Nemam pojma kakva će biti moja budućnost kao pisca, prestar sam da bih se predavao maštarijama, ali bih svakako volio da bude duga.

Kako pandemija utječe na Vas? Reagirate li na sve što se zbiva hladne glave ili i Vas, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Mizantrop sam s krive strane pedesetih i po cijele dane uglavnom ne radim ništa osim što čitam i pišem. To će reći da i bez onog našeg smiješnog stožera već duže vrijeme živim u (samonametnutom) režimu lockdowna. Pandemija nije u bitnome utjecala na moju životnu rutinu, samo što me je suočila s uznemirujućom činjenicom koliko je među nama ljudi koji su spremni povjerovati u groteskne budalaštine, ali ne i u neporecive znanstvene istine.

HAJDUK JE RELIGIJA

Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Ivica Ivanišević u ovo digitalno doba? Koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Nimalo. Imam Facebook profil, ali ga umjesto mene održava moja prijateljica, jer se ja grozim terora društvenosti. Kako godine prolaze, sve se manje želim nekamo uklopiti, a sve više ištekati. Preda mnom baš i nije sve vrijeme ovoga svijeta, a to što mi je preostalo ne želim potrošiti gledajući ljupke filmiće o muznim kravama koje sviraju klavir ili zlatnim retriverima koji voze bicikle.

U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Ivici Ivaniševiću, a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor?

- Bojim se da ništa o meni nije zanimljivo znati. Zato i pišem, da bih zakamuflirao tu dosadnu prazninu.

Kad će Hajduk konačno biti prvak države?

- To uopće nije važno. Za razliku, recimo, od Osijeka, koji je samo nogometni klub, Hajduk je religija. Katolici se neće odreći Krista zato što je on za života uspio okupiti tek omanji razred učenika i što je izgubio glavu već u 33. godini. Božanstvima se uspjesi drukčije mjere. Tako stoje stvari i s Hajdukom.

Da sve ne završi s 13 pitanja, evo i 14-og: Ivica Ivanišević u tri-četiri-pet... deset riječi?

- Citirat ću starog dobrog Willyja: What a piece of work is a man, how noble in reason, how infinite in faculties, in form and moving...

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

Ferdo Pomykalo pedesetih je i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bio jedna od najvećih faca na našoj estradi, skladatelj, aranžer i dirigent koji je ozvučio jednu epohu.

Globalno, lokalno i osobno, protekla 2021. bila je grozna godina. Ne ponovila se. Ponekad mi se činilo da nas smrt opkoljava i steže obruč oko nas.

Otputujem tako nakratko, pa se onda opet vratim u Split. To je svijet koji najbolje poznajem i razumijem, premda mi ponekad, zapravo često, bude muka od njega.

Možda ste propustili...

EUROPSKA UNIJA I MLADI: GODINA VELIKIH MOGUĆNOSTI

Generacija održive budućnosti

TRIJUMF FANTASTIKE: PUSTOŠENJE VRAŽJEG RALA

Raspetljavanje petlje: Konačna bitka za duše čudnovatih

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HUMANOST NA SJEVERU

Spašavanje života nije lako

2

DOC. DR. SC. ANTE NAZOR RAVNATELJ HRVATSKOG MEMORIJALNO-DOKUMENTACIJSKOG CENTRA DOMOVINSKOG RATA

Za međunarodno priznanje najveću zaslugu imaju branitelji

3

OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA (I)

Ponosni zbog države, zabrinuti zbog pandemije