Novosti
DIRLJIVA RATNA PRIČA IZ ANTUNOVCA

Nenad će uvijek biti naš heroj
Objavljeno 1. ožujka, 2021.
Rodom iz Srbije, Nenad Krstić je 1991. pobjegao iz JNA i priključio se HV-u

Prikupljajući podatke i svjedočanstva sudionika događaja koji opisuje ova priča, pomislili smo da bi to mogao biti odličan predložak za holivudske redatelje koji bi od njega vjerojatno napravili pravu ratnu filmsku priču, dramu, ili spektakl. Poput Spielbergove epske drame "Spašavanje vojnika Ryana", ili nešto novijeg filma "Greben spašenih" Mela Gibsona, koji govore o ulozi pojedinca u ratnom vihoru i njihovom nastojanju da ne odustaju od svojih uvjerenja.



Teško djetinjstvo

Takva je priča i o našem junaku Nenadu Krstiću, rođenom u selu, nedaleko Leskovca, na jugu Srbije, koji je poginuo samo dva tjedna nakon što je napunio 19 godina života. Poginuo je 21. rujna 1991. godine, kao hrvatski branitelj, od minobacačke granate koju je vjerojatno ispalio njegov sunarodnjak s neprijateljske strane, a pokopan je na groblju u Antunovcu, uz sve vojne počasti kakve zaslužuju heroji Domovinskog rata. I to u mjestu kojemu nije znao ime ni kada je u njega ušao, a prije toga sigurno nije znao ni da postoji. No mještani Antunovca i njegovi preživjeli suborci i nakon 30 godina slave ga kao svoga heroja, kao mladića koji je kratkom vremenu uspio pridobiti simpatije svakog mještanina. Nenadovo se ime danas spominje s velikim poštovanjem, čak i oni koji ga nisu imali priliku upoznati o njemu govore kao da su s njim odrastali. Ono što je Nenad učinio zaslužuje sigurno mnogo širi kontekst te se nadamo da će i ovaj tekst bar djelomice ispraviti tu nepravdu.


Što se događalo do rujna 1991. godine ispričao nam je Mile Perković, zvani Lika, iz ličkog sela Lipica, u općini Brinje, koji je s Nenadom služio vojni rok ondašnje JNA. Danas živi u Dugom Selu kod Zagreba, i djelatnik je MUP-a.


"Čini mi se da smo Nenad i ja u osječku vojarnu i JNA došli istoga dana, 17. siječnja 1991., Imao sam 19 godina, Nenad je bio i nešto mlađi, a vojni raspored imali smo u oklopno-mehaniziranoj jedinici u Osijeku te bili smješteni u ondašnjoj Bijeloj vojarni. Nenad Krstić je bio dobar dečko, zvali smo ga Paprikar, jer je bio iz toga kraja, mene su iz istoga razloga zvali Lika. Bio je nižeg rasta, srednje građe i tamnije puti, tamne kose i sa specifičnim naglaskom. Pričao nam je kako je imao teško djetinjstvo, da su ga othranili djed i baka za koje je bio prilično vezan. Mislim da mu životna situacija tamo otkuda je došao nije bila sjajna", prisjeća se Perković tih dana u Osijeku.


Miris rata osjećao se već svugdje u Hrvatskoj, a nakon Plitvica i Pakraca, bilo je jasno da dolazi i u Slavoniju i Osijek. "Posadu transportera gusjeničara činili su tada četiri Hrvata, uz mene bili su još Jozo Šarac iz Donjeg Brišnika, kod Tomislavgrada, i on je bio vozač, Oliver Baričević iz Novog Vinodolskog i Dražen Mataković iz Karlovca te Šaban Betići, Albanac s Kosova i Nenad, Srbin. Bili smo dobri, iako smo bili drugih nacionalnosti i ratu unatoč, morali smo funkcionirati. Svakodnevno smo komentirali sve što se događa, a kada smo izišli na teren Nenad se i sam uvjerio u to tko je tu agresor, a tko brani svoj dom", kaže Perković, dodajući da je 2. svibnja 1991. posada transportera izišla iz vojarne i više se nisu vraćali.


"Vidjeli smo strahote koje su se dogodile u Borovu Selu, kada su stradali naši policajci. Za četnike sam do tada znao samo iz knjiga i filmova, a kada smo došli u Borovo Selo srce mi je stalo od straha. Prvi put tada sam vidio bradate likove s kokardama na glavi. Morali smo odrastati preko noći, ili pogineš i nema te za tren. To je bio užas. Nije se to moglo sakriti, JNA je trebala biti tampon zona, a uvijek je stajala na strani Srba. U Polači smo bili dva-tri mjeseca i tamo je dolazio Arkan sa svojim ljudima. Kako smo mi mogli biti tampon zona ili neutralni, kada su arkanovci s našeg transportera pucali prema mađarskom selu Laslovu? Shvatio je Nenad da to nije ono što se nama govorilo", priča Perković, napominjući kako su već tada razmišljali o bijegu.


Tako je bilo sve do 17. rujna, kada posada transportera dobiva zapovijed da idu u ispomoć pri povlačenju dijela vojske iz Bijele vojarne, u Tenju, na vojni poligon.

Bijeg


"Bili smo postavljeni na prometnicu kod nogometnog stadiona i trebali smo osigurati nesmetani izlaz iz grada. Golema je to bila kolona kamiona i vojske koja je prošla pokraj nas, a na kraju smo joj se i mi priključili. Iako nismo smjeli, jer nije bilo prema pravilima, ostali smo zadnji u koloni, i u jednom trenutku vozač Jozo Šarac okrenuo se prema nama i kazao: ‘Bježimo‘. Pristali smo svi. Pitali smo Nenada i Šabana hoće li s nama. Oni kažu da hoće. Ostali smo odjednom sami na cesti, a kako smo svi bili iz brdovitih krajeva nismo se mogli orijentirati na toj ravnici. Vozili smo se kroz polja, a nismo znali gdje smo. Odjednom su se pred nama našli protutenkovski ježevi i neko selo. Tristotinjak metara od njih zaustavili smo vozilo, uzeli osobno naoružanje i pješke išli prema selu mašući bijelom majicom. Odahnuli smo kada smo vidjeli da smo došli na pravu stranu. Ususret su nam došla dvojica gardista koji su dobili dojavu iz Antunovca da se jedno vozilo odvojilo i da kreće u napad na selo. Onda smo predali i naš transporter gusjeničar koji je valjda tada bio prvi takav koji je predan HV-u", govori Perković.


Drugi dan sva šestorica odvedena su u zapovjedništvo obrane Osijeka, gdje im je ponuđeno da izaberu što žele dalje. Hoće li svojim kućama, ostati u Osijeku, ili nešto treće.

"Nas četvorica Hrvata odlučili smo se vratiti svojim kućama, mislim da je Šaban dobio i putovnicu i otišao u Njemačku, a Nenad je rekao da ostaje u HV-u", sjeća se Perković, dodajući kako mu je bilo iznimno teško kada je čuo da je Krstić nakon samo četiri dana i poginuo.

Milas: Izdahnuo mi je na rukama

Nenad je odlučio ostati s antunovačkim braniteljima i vrlo je brzo postao i jedan od najomiljenijih u satniji. "Rekli smo mu da ćemo ga oženiti za neku lijepu Slavonku i da nakon rata ostaje s nama, ovdje u našoj ravnici", sjeća se zapovjednik antunovačke satnije Zvonko Pongrac, u čijoj je kući Nenad i noćio. Već 21. rujna dolazi zapovijed o akciji čiji je cilj bio osvajanje benta uz rijeku Vuku nadomak sela Lanka, današnje Petrove Slatine, u kojoj je sudjelovao i oklopni transporter. Vozio ga je Pongrac, Nenad je bio na PAM-u, a u njemu su još bili zapovjednik akcije Zvonko Milas, Stjepan Stojko i Darko Kišurek. "Osvojili smo most i odradili svoj dio zadaće kada su nas oko 14 sati iz smjera Šodolovaca, koji je bio četničko uporište, zasuli minobacačkim granatama. Nenad i ja izišli iz transportera i jedna je granata pala između nas. Kada sam od jačine eksplozije došao sebi vidio sam Nenada kako nepomično leži. Uočio sam ranu od gelera na glavi, podigao sam ga sa zemlje i nosio do transportera, no izdahnuo mi je na rukama - prisjeća se tog tragičnog događaja Zvonko Milas.


Tomislav Prusina
PROBLEMI ZA OCA
Pogibija Nenada Krstića potresla je sve stanovnike i suborce u Antunovcu. Pokopan je 23. rujna na mjesnom groblju, u odori hrvatskog vojnika i sa svim počastima. Govorilo se da je grob 1994. godine, kada je Antunovac bio okupiran, posjetila njegova majka koja je živjela u Parizu. Navodno da je, kada je vidjela da joj je sin pokopan u odori branitelja, odlučila da mu posljednje počivalište bude na mjestu gdje je poginuo, i u zemlji za koju se borio. Nakon rata Udruga antunovačkih branitelja, predvođena Zvonkom Pongracem, željela je doći do Nenadovih roditelja.

"Još 2001. godine dobili smo odobrenje tadašnjeg predsjednika Sabora Zlatka Tomčića da nađemo njegove roditelje i omogućimo im prava koja imaju kao roditelji poginulog hrvatskog branitelja. Uspjeli smo kontaktirati telefonom s ocem, rekli mu da ima pravo na mirovinu, no on je to sve odbio. Zahvalio je, i rekao da ne želi ništa te me zamolio da više ne zovem, jer zbog svega toga ima dosta problema u okruženju u kojemu živi. Željeli smo samo pomoći roditeljima našeg suborca, dati im ono na što imaju pravo, jer znali smo da su sirotinja i da teško žive", kaže Pongrac, dodajući kako je to i njihova obveza prema poginulom suborcu.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZLIKE U CIJENAMA PCR TESTOVA U HRVATSKOJ

Najskuplje je u Slavonskom Brodu, najpovoljnije u Splitu

2

U SAMOIZOLACIJI SE TRENUTNO NALAZI 1.021 OSOBA

U OBŽ 111 novopozitivnih, preminule tri osobe

3

1.083 OSOBE U SAMOIZOLACIJI

U Osječko-baranjskoj županiji 143 novopozitivnih, dvoje umrlih