S obzirom na to da smo posljednjih godina izloženi pravoj inflaciji kojekakvih distopijskih predviđanja, prognoza sutrašnjice, koliko u znanstvenim tekstovima, kojima bismo navodno trebali vjerovati (klimatske promjene, recimo, koje, navodno, vode u propast), toliko i u žanrovskoj literaturi (književnosti), filmovima, TV serijama, stripovima, videoigrama..., nije zgorega postaviti naizgled možda banalno pitanje - o čemu zapravo govorimo kad danas govorimo o distopiji, da se referiram na kultnu zbirku kratkih priča What We Talk About When We Talk About Love kultnog Raymonda Carvera iz 1981. godine.

Govoriti je, naime, o distopiji s jedne strane lako, a s druge strane teško. Jednako je tako lako rutinski se prepustiti distopijskim pričama kojima nas zatrpavaju bezbrojni ovodobni autori komercijalne distopijske književnosti, kao što je jednako teško u moru distopijskog "društva spektakla" pronaći nešto posve originalno, nešto osebujnog koncepta, konteksta i podteksta, što će nam zadržati pozornost i potaknuti nas na razmišljanje duže od vremena potrebnog za čitanje nekog od takvih romana.

Naravno, podrazumijeva se da je prije toga lekcija o distopiji svladana s lektirnim djelima kao što su "Vremenski stroj" H. G. Wellsa, "1984" Georgea Orwella, "Vrli novi svijet" Aldousa Huxleya, "Paklena naranča" Anthonyja Burgessa, "Fahrenheit 451" Raya Bradburyja, uključujući i neke knjige Philipa K. Dicka, kao i danas posebno aktualnu Margaret Atwood (TV serija "Sluškinjina priča"). Ovodobna pak priča o distopiji kao trendu, svojevrsnom hypeu u mlade publike (što je poseban fenomen!), ne može proći bez navođenja iznimno uspješnih "Igara gladi" (knjiga i filmovi) megapopularne Suzanne Collins, kao i uspješnica Lois Lowry poput kultnog "Davatelja" (The Giver), da spomenem tek ta imena i prezimena iz obilja distopijskog štiva kojim je i ovo naše 21. stoljeće doslovce zatrpano, da ne kažem zagušeno.

Vratimo se, međutim, na "osnovne postavke" iz kojih se rodila distopija, da onda pokušamo odgovoriti na pitanje postavljeno u uvodu ovog priloga. Dakle, kako biste znali što je distopija, morate znati što je utopija, njezin stariji pandan. O tome se sve može pročitati nakon nekoliko klikova na Gooogleva tumačenja tih pojmova.

Dakle, podsjetimo kako pojam utopija, što ga je u 16. stoljeću stvorio Thomas Moore, najčešće opisujemo kao našu viziju raja. Za Moorea je to bio osamljeni otok na kojem je sve teklo onako kako je on zamislio i ništa nikada nije polazilo po zlu. Utopija je idealno mjesto za život. Drugim riječima, utopija je društvo koje je uređeno, čisto, pravedno, smireno, slobodno, a bitan koncept je i povratak prirodi, koju se čuva i njeguje.

Pojam distopije nastao je u 19. stoljeću, a najlakše se opisivao usporedbom raja i pakla: ako je utopija raj, distopija je pakao, dakle distopija je - negativna utopija. Fraza jest, ali pogađa "u sridu". A 1879. se pokazala važnom jer je tada izišao prvi roman s jasnim distopijskim elementima, koji je postao nadahnuće mnogim piscima nakon toga. Riječ je o djelu Julesa Vernea "The Begum's Fortune", u kojem se nalaze i utopijski i distopijski elementi, ali prednost se daje potonjem. Tijekom godina koje su slijedile pojavili su se mnogi distopijski romani, od kojih su neki postali vrlo poznati i popularni, a u moderno doba distopija se više prebacila na filmske i televizijske ekrane.

I tu sad stajemo s pojmovnom ekvilibristikom i dolazimo da razloga ovakve elaboracije i prezentacije. A razlog je sadržan u knjizi lirskog naziva - Kad se večernje sjene izdulje, osječke spisateljice Paule Rem. Roman, objavljen u nakladi Meandarmedija, neporecive je distopijske naravi, ali posve izvan tradicionalnih žanrovskih odrednica i uobičajenih distopijskih toposa, prije će biti da se radi o štivu unikatnog koncepta, konteksta i podteksta. Drugim riječima, "Kad se večernje sjene izdulje" jest autentična i po mnogo čemu osebujna autoričina vizija, možda, bolje rečeno, iluzija, svijeta neke daleke distopijske sutrašnjice, gdje ulogu orvelovskog Velikog brata, koji pozorno promatra i kontrolira svoje podanike, državu, ljude, ekonomiju, medije, ljubav - mržnju... iz tamo neke hi-tech "sjenovite međe", preuzima nešto naizgled DRUGO, ali u biti isto u kontekstu svemoći o čijoj "milosti" ovisi sve u svijetu, uključujući i život ljudske vrste, a to je njegovo veličanstvo KAPITAL. On je pak i u temeljima i u nadgradnji, ali ono što knjigu mlade Removke čini posebnom na svim razinama jest gusto i komplesno "tkanje" u tom i takvom Kapitalu, tkanje oko njega i kroz njega, u njemu i u onima koji od njega i s njim žive, komplicirana, ali dinamična naracija, koja pripovjednoj strukturi udahnjuje neku nedokučivu grotesknu onostranost, magijsku sugestivnost i alkemijsku neizvjesnost. Distopijska satira je u pitanju, i to opaka satira, da pojednostavim ovo svoje mudrovanje.

Ukratko, sažeto i naglašeno, evo pet ključnih razloga zbog kojih je roman "Kad se večernje sjene izdulje" preporučljivo štivo za sve one koji od distopije traže nešto više, nešto dublje i nešto totalno drukčije od drugih:

1. Nakon programatskog distopijskog debija s romanom "U ime kapitala" (Meandarmedia, 2021.) Paula Rem širi područje borbe, te na tragu osnovnih postavki gradi, slaže i razlaže svojevrsni nastavak vlastite distopijske sage. Kapital je tu nekako u sjeni, ali postaje jasan i glasan u posljednjem poglavlju knjige ("Apokalipsa danas"), što je dobro, jer u međuvremenu dramatski naboj raste i čitatelj koji u takvo štivo hrabro zakorači željno iščekuje nekakav rasplet, logično nelogični kraj, sunce na nebu ili zvijezde u mraku nečega što je nekako tamo daleko, a opet tako blizu nama svima.

2. Struktura romana čvrsta je i dosljedna, nepopustljiva u svojoj temeljnoj konstrukciji, ali podatno potentna u tumačenjima, referencama, simboličnim odredicama i metaforičnim usporednicma. Drugim riječima, Kapital jest "kotač vremena", ali tu su i religijske konotacije, znanstvene, popkulturne naznake (glazba, film), doslovce naglašene i naslovima svakog pojedinog poglavlja, a ima ih deset.

3. Jedna od unikatnosti romana odnosi se i na lukavu dosjetku da se potpuno izostave imena i prezimena likova u priči, njih jednostavno nema, tu su tek FUNKCIJE kao što su Mašinist, Znanstvenica, Utjecajnica, Menadžer, Arhivistica, Referent, Glumica..., a one, dakle funkcije, govore sve i znače puno toga.

4. Premda se takvo pojednostavljivanje s funkcijama umjesto imena i prezimena neizgled čini poput trivijaliziranja percepcijskog okvira, u biti nije tako, naprotiv, slojevitost romana, njegova satirična fintiranja i dijaloška dinamika nerijetko duhovitog, ciničnog i ironijskog znaka i predznaka zapravo koncept pripovjedanja izdužuje i ubacuje u kolosijek koji uobičajeno nazivamo spekulativna fikcija, makoliko ona bila dio oporog distopijskog "stanja stvari".

5. Konačno, ali ne i krajno u dojmu, roman "Kad se večernje sjene izdulje" napeti je distopijski NOIR koji i ne tako daleku 2200. sagledava kao "odraz današnjih tjeskoba", s navodnicima ili bez navodnika. Roman, naime, suspenziju nevjerice odbacuje već prvim rečenicama, pa se u nizanju alegorijskih maštarija "vrli novi svijet" Paule Rem doima poput uvoda u sutrašnjicu iz perspektive današnjice, poput dehumaniziranog totalitarizma u kojem Kapital kontrolira sve, a gubitak individualizma drži neizbježnom opcijom za svijet otuđen od vlastitog bitka, ali zato nadograđen jedinom mogućom vizijom održivosti - materijalnom ispred duhovne. Duhovnost je, naime, ionako gubljenje vremena...

I završit ću sasvim pouzdanom referencom, onom iz bogate arhive veleuma zvanog Friedrich Nietzsche. Ako je, naime, Kapital veličanstvena kapitalistička neman s kojom živimo i umiremo, i s kojom ćemo živjeti i umirati dok je svjetova i vjekova, nije zgorega sjetit se i ove Nietzscheove mudrolije: "Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe."