Od 2014. docent na na Odsjeku glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, 56-godišnji Jasmin Novljaković na zagrebačkoj je ADU 2006. stekao diplomu redatelja. Osječka ga publika svježe pamti po prošlosezonskoj režiji vodvilja Buba u uhu u osječkom HNK-u, a sada s Vinkovčanima užurbano priprema premijeru, točnije praizvedbu Štajge Ivane Šojat, prvotno planiranu za 22. studenoga, no pomaknutu za 28. prosinca, u 20 sati. Premijera je 24. siječnja 2020.

Pod Novljakovićevom redateljskom palicom u predstavi igraju Ivica Lučić, Miroslav Čabraja, Vedran Dakić, Selena Andrić, Vladimir Andrić i Matea Marušić. Kostimografkinja je Jasminka Petek Krapljan, scenograf Davor Molnar, a glazbu je skladao Igor Valeri.

Ovo je predstava od koje se mnogo očekuje u Vinkovcima, ali i šire. Opterećuje li vas to, obvezuje, motivira?


- Već kada sam počeo razgovarati s ravnateljem Zdenkom Rečićem o ovom projektu, vidio sam koliko on znači vinkovačkom kazalištu. Naravno da je to, s jedne strane, čast da sam izabran realizirati ovu predstavu, ali je to istodobno i određeno opterećenje. Iako je to priča o Vinkovcima koji su upravo i bili najpoznatiji po kolodvoru "koji se nije dalo izbjeći", pronašao sam u toj priči i mnogo dodirnih točaka s mojim rodnim gradom. I Sisak je imao razdoblje kada je bio jedan od najvećih industrijskih gradova u bivšoj državi, jednako je osjetio ratna stradanja, a danas i pretječe slavonske gradove po odlasku mladih izvan Hrvatske.

S obzirom na to da je premijera blizu, nije baš pred vratima, ali skoro - može se pretpostaviti da je gotova dramatizacija. Kako je tu podijeljen posao između vas i autorice Ivane Šojat? Prvo ste trebali vi, pa onda ona...


- Nakon što sam dobio roman, imao sam nekoliko susreta s autoricom i bilo je jasno da vrlo slično vidimo kako bi ovaj roman trebao izgledati na sceni. Ivana je izrazila zadovoljstvo što ću ja raditi predstavu i dala mi je potpunu slobodu u realizaciji dramatizacije, izražavajući povjerenje u moje viđenje Štajge.

Roman je pisan po narudžbi, pa se može slutiti da se nije mnogo štrihalo i diralo u njega, autorica je znala za koji ansambl piše. Je li tako lakše raditi redatelju?


- Početna inicijativa bila je pokrenuta od vinkovačkoga kazališta, bilo je jasno da žele raditi predstavu o vinkovačkom kolodvoru, ali ne bih to nazvao "pisanjem po narudžbi". Ivana Šojat ima vrlo jak autorski pristup prema svemu o čemu piše i da nije u toj temi pronašla istinsku potrebu da joj se posveti, sigurno ne bi prihvatila ponudu. Kada smo razgovarali, spominjala je i svoje pretke koji su profesionalno bili vezani uz željeznicu, a osobni pristup temi iščitava se u svakoj rečenici romana.

Prva je proba bila početkom rujna... malo se koja predstava radi gotovo četiri mjeseca. Zašto je tomu tako? Hoće li to u konačnici predstavi donijeti dobro ili...?


- Da, prvi put sam se sastao s glumcima s prvom verzijom dramatizacije početkom rujna. Imali smo nekoliko čitaćih proba, ali smo nakon toga napravili pauzu kako bih dovršio dramatizaciju, ali i zbog obveza i vinkovačkog kazališta i gostovanja u Hrvatskoj i Makedoniji, kao i zbog određenih obveza ostalih gostujućih glumaca. Gledatelji vrlo često nisu ni svjesni koliko je ponekad teško i organizacijski komplicirano organizirati probe i predstave kazališta bez stalnoga ansambla. Sȃm sam to proživljavao kada sam bio ravnatelj Gradskog kazališta Sisak. S druge strane, predivna je stvar kada uz sjajne zaposlene glumce vinkovačkoga kazališta mogu sam sudjelovati u podjeli za predstavu.

Rekli ste da je Ivana Šojat savršena autorica za ovu temu. Zašto?


- Možda bi bilo najbolje da se poslužim citatima iz romana. Oni su vrlo bliski mojem viđenju kazališta, s kazalištem sjećanja, onim što smo proživjeli i što često živimo snažnije nego sadašnji trenutak, a da ponekad ne znamo je l‘ se nešto dogodilo ili smo sami iz varljivoga sjećanja stvorili svoju sliku prošlosti.


…Sjećanja su nepouzdana. Ponekad, ne neprestano, pokušavam dokučiti zašto drukčije vidimo isto, zašto vam dvoje ljudi koji su svjedočili istoj tragediji ili nečemu velebnom neće ispričati istu priču. Osim toga, starenjem, sjećanja postaju proizvod svega što smo im pridodali ili oduzeli. Uvijek im pridodajemo ono u što smo izrasli, a oduzimamo ono što bi nas moglo prije vremena ubiti…


…Sjećanja treba provjeravati, prepričavati ih onima koji bi se trebali sjećati istog, slušati druge koji tvrde da se sjećaju istog, naći se negdje na pola puta, u nekakvoj istini, ili približnoj istini...

S vinkovačkim ansamblom još niste radili, iako u podjeli ima i podosta osječkih glumaca. Jeste li zadovoljni podjelom? Kakva je atmosfera na probama?


- Ovo je moja druga suradnja s vinkovačkim kazalištem, ali prvi put se radilo o studentskoj predstavi prema Macbethu W. Shakespearea. Ovdje sam uz sjajne vinkovačke glumce predložio ravnatelju ostale glumce koje je na moje veliko zadovoljstvo prihvatio. Uz Mateu Marušić i Vladimira Andrića, u predstavi igraju i Selena Andrić, umjetnička suradnica s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Ivica Lučić, glumac i ravnatelj Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, Miroslav Čabraja, glumac HNK-a Osijek, i Vedran Dakić, student glume i lutkarstva AUKOS-a. Suradnici su ljudi s kojima sam već ranije radio - Jasminka Petek Krapljan, kostimografkinja i asistent Dražen Matijašević, koji je ujedno i autor likovnog rješenja plakata i programske knjižice, Davor Molnar, scenograf, Igor Valeri, kompozitor, Tomislav Kobia, dizajner svjetla i majstorska krojačka radionica Zvonka Majdiša. Zaista sam sretan jer je atmosfera u radu na predstavi i stvaralačka i ugodna i vjerujem da će se ta pozitivna energija prenijeti i na gledatelje. U svemu nam tomu pomaže i mala, ali vrijedna tehnička ekipa Gradskog kazališta.

Što ste svoje unijeli u predstavu? Je li autorica imala primjedbi na vašu viziju njezina teksta?


- Kako sam već rekao, Ivana mi je dala potpunu slobodu u radu na predstavi, a uz ranije spomenute sličnosti u razmišljanju o kazalištu ona piše upravo na način koji često njegujem u predstavama u kojima o velikim tektonskim povijesnim promjenama progovaram kroz sudbine malih, običnih ljudi i kako mehanizmi povijesti i zla koje se stalno ponavlja djeluju na njihove živote.

Tko poznaje Ivanin rad, zna da je sklona teškim psihološkim i emocionalnim i povijesnim temama, likovima... vi ‘dolazite‘ iz poljskog teatra - moglo bi se tako reći - je li TO ono u čemu ste se vas dvoje tako dobro našli?


- To svakako ima veliko značenje i nadam se da će gledatelji to vidjeti u predstavi u kojoj ne će odvajati dijelove koje je u predstavu donio tekst ili njegova kazališna realizacija, već da će to biti jedan glas o ovoj fascinantnoj temi.

Malo vinkovačko kazalište izlazi iz svojih gradskih okvira, rade sve ambicioznije projekte, što im se - pokazuje recepcija i struka - isplati. Jesu li/jeste li i u ovo ušli ambiciozno?



- Vinkovačko kazalište u ovaj je projekt ušlo onako kako i treba ući u svaki umjetnički projekt - hrabro i ambiciozno. Svako kazalište ima pravo i obvezu izići iz lokalnih okvira i progovoriti o univerzalnim temama koje će biti jasne svima koji će gledati predstavu bez obzira na to gdje bila igrana. Još je snažnija ta univerzalna poruka ako o njoj progovaramo kroz lokalnu priču - vinkovački kolodvor postaje slika svijeta i svagdje bi trebala biti prihvaćena kao vlastita. Za kraj bih svakako i u svoje i u ime Gradskog kazališta zahvalio djelatnicima vinkovačkog kolodvora i Željezničkog muzeja koji su nam savjetima i originalnim rekvizitima jako puno pomogli u realizaciji predstave.