Tek nakon tri tjedna toplih gambijskih plaža, jer nije mi se dalo otputovati u glavni grad Banjul, iznenada sam odlučio sjesti u lokalni kombi u pretpotopnom stanju koji glumi autobus, platio 30 dalasija (50 centi) i otišao. Nije me oduševio, riječ je o dosadnom gradu bez ikakve turističke ponude s mnogo ljudi s vrećama riže na glavi te djece koja guraju kola s natovarenom robom za obližnje trgovine.

U “škropociji” s kojom sam došao, sjedio sam poput sardine bez glave, a zanimljivost je da svaka od njih ima konduktera koji uglavnom ne uzvraća kusur, pa često dolazi do zanimljivih satiričnih epizoda. Banjul se prije zvao Bathurst i najveća je luka Gambije. Ima 40 tisuća stanovnika, a šire urbano područje dodatnih 357 tisuća. Leži na otoku Saint Mary’s u ušću rijeke Gambije u Atlanski ocean. Ono što me zanimalo je kako doći do druge obale i Barre, pa sam kupio povratnu kartu za trajekt za 70 dalasija. Barra je gradić na putu prema Senegalu, jer ovdje svi putevi vode u Senegal koji totalno okružuje Gambiju. Iako ne volim mnogo pisati činjenice iz enciklopedija, država Gambija prati tok istoimene rijeke i proteže se oko 320 kilometara u smjeru istok-zapad, a širina u smjeru sjever - jug ne prelazi 50 km, a površinom je najmanja država kontinentalne Afrike. Engleski je službeni jezik, a svako pleme govori svoj. Neovisnost od Velike Britanije stekla je 18. veljače 1965., a Englezi su im u amanet ostavili sve najgore. Do dana današnjeg nisu bili sposobni promijeniti stare zakone, korupcija i pljačka su svugdje, ne izdaju račune, banke uglavnom koriste “digitron”, a kada nestane struje, ako se automatski ne uključi agregat, pišu uz svjetiljku na mobitelu, a neki i uz svijeću lojanicu. Podići novac iz bankomata prava je pustolovina, pa svi uzimaju pet posto provizije za podizanje gotovine na šalteru. Dosta stranaca ovdje vodi hotele, restorane i trgovine, a uglavnom je riječ o sumnjivim tipovima koji u svojim državama imaju podeblje kaznene dosjee, ali tako je kako je. Ljudi su simpatični u ovoj većinski muslimanskoj zemlji i često dobre volje i uz osmijeh. Doživljaj kvare prodavačice voćki i ostalih đinđula na plaži, dosadni taksisti i prodavači mente s posudama na glavi. Ali, znao sam da dolazim u Afriku u kojoj nije sve tako crno. Plaže u Kololiju pravo su otkriće. Zapravo, ako vas ikada put nanese u ovaj dio Afrike, svakako odsjednite tamo. Cijene hotela nisu niske, ali ako rezervirate dovoljno ranije, nađe se dobra akcija.

Ah da, počeo sam o trajektu, valjda me hvata demencija. Ljudi moji, nakon tog iskustva, vjerujem da ću živjeti dulje. Toliko ljudi i vozila na jednom mjestu još nisam vidio. Bilo je podne i sunce je toliko pržilo da sam i sada od glavobolje na Brufenu. Trajektom su trčale kokoši nesilice, a putujuće kuharice gulile su kuhana jaja kako bi sendviči za prodaju bili što ukusniji, a pritom su ljusku bacale na pod. To nikom nije smetalo osim meni, a inače, ovdje koševi za smeće ne postoje, pa je Gambija, osim nasmiješene obale Afrike, također i zemlja smeća koje se vidi iz aviona. Tako sam četrdesetak minuta plovio do Barre, znaju svi za naše nogometne uspjehe, odmah su me pitali suputnici s velikim torbama punim upitnika! Što prevoze, švercaju, doista nisam pitao, ali preživljavanje je ovdje svakodnevna tema. Kada sam zakoračio na drugu obalu, dočekao me vašar. Krčkala se govedina, pekli pilići i riba, a ja sam jedva dočekao da na tom silnom suncu kao u filmu popijem bocu Cole. I uspio sam te se odmah istim trajektom vratio u Banjul, pa do hotela trošnom ragom.



Taksi nisam uzimao jer bi mi naplatio tisuću dalasija, mnogo više jer sam bijelac, a oni u Africi plaćaju uvijek više jer su svi milijunaši, bar tako misle domaći afrički narod. Kada vidim trgovinu bez cijena, odmah izlazim iz nje jer znam da ću biti “oženjen”. Afrika je doista pustolovina, rijetki ovdje dolaze iz ljubavi, mnogo više njih dolaze iz nekog poslovnog interesa. Zapravo, još nisam sreo nekoga iz Afrike koji nije zaželio preseliti se u SAD, ili Europu. Dosta ljudi dolaze posvojiti djecu, ali i obogatiti svoj spolni život. Sreo sam Belgijku Gabrielu koja je u kasnim pedesetim u Gambiji pronašla mlađahnu ljubav svog života i svakog jutra iz kreveta izlazi sa širokim osmijehom na usnama (njezina izjava od riječi do riječi). Svaki komentar je suvišan!

Gambija je simpatična zemlja s dragim ljudima, pa ako vam se pruži prilika, posjetite je u jednom koraku u kombinaciji sa Senegalom. Ono što ne piše na internetu je da za ulazak i izlazak iz zemlje plaćate turističku taksu (sveukupno 2000 dalasija). Nije potrebna viza za hrvatske državljane do 28 dana, ali potrebno je dosta živaca. Zato treba uživati u plažama, koktelima i novim ljubavima koje uvijek vrebaju iza ćoška. Svako putovanje ih donese i uglavnom - brzo i odnese!