Dva tjedna Srednje Amerike sam proživio! Unatoč donekle opasnom putovanju preko Miamija do Kostarike, Nikaragve, Hondurasa, El Salvadora, Gvatemale i Belizea te krajnje destinacije - meksičkog Cancuna, grah mi je dobro pao. Cilj mi je bio obići sve te zemlje u 15 dana, a granice prelaziti pješice ili autobusom.

Razumljivo, iz Miamija sam u Kostariku došao avionom, točnije, American Airlinesom, a tako i iz Meksika prema Europi, ali Aeromexicom. Svako putovanje donosi lijepe i teške trenutke, uglavnom sam doživljavao lijepe jer sam putovanje dobro isplanirao, iako su me u Nikaragvi zadržali na granici i više od jednog sata ispitivali o mojim novinarskim aktivnostima u toj diktatorskoj zemlji. O tomu ubrzo, a blok sljedećih kolumni - posvetit ću ovom neobičnom putovanju kratkog istraživanja glavnih gradova i noćnih autobusnih vožnji. Kad se odvažite putovati daleko, kupite kartu i ne brinete se! Već na samom početku zameo me snijeg u Frankfurtu, pa sam jedva stigao na drugi let preko bare. U Miamiju nije bilo snijega, ljudi su jeli fini sladoled i pili meni odvratnu kavu od pola litre, vrhunac američkog kavoznanstva! Iako je bilo vjetrovito, poneki je kupač zaronio u vodu duž duge plaže Miamija, a zatim se ispružio na pijesku. Mene je zanimao krevet u hotelu Best Western, koji sam s porezom platio oko 150 američkih dolara. Imao je bazen i dobar doručak, kafe-aparat u sobi te piće dobrodošlice, al‘ uvijek mi se teško naviknuti na bjesomučne američke cijene smještaja s velikim porezima, a ako baš hoćete, i na preskupu hranu u supermarketima te besramne napojnice od čak 20 posto u svim restoranima! Kad dođem s pitomog Balkana i iz varoši u kojoj kava košta jedan euro s osmijehom - Amerika mi se čini kao Sodoma i Gomora, ali želja za razgledanjem Miamija bila je veća.

Čvrsto sam stisnuo svoj American Express i dodirivao POS aparate, baš kao u filmu o Rockefelleru, kad je bal - nek je maskenbal! Gotovina vam ne treba, svagdje prihvaćaju kartice. Već sam ulazak u SAD bio je trnovit, a hrvatskim državljanima za ulazak treba ESTA, koja se za nekoliko dolara lako ishodi online. Duga dva sata čekanja u redu za ulazak i kratki intervju, koji se sastojao od samo jednog pitanja: Dokad planirate ostati u Americi? I ubrzo sam nevjerojatnim regionalnim vlakom sustava Tri-Rail za 6,25 dolara jurio do hotela koji nije bio u Wynwoodu, koji vole umjetnici, već u Miami Beachu. Što je plaža južnija, nije tužnija, nego zbog smještaja skuplja! Putnici su u vlaku bili različitih nacionalnosti, neki su bili na drogama, neki na alkoholu, a neki na piletini i mobitelu, dok je majoneza kapala po cipelama. Miami je doista Berlin i London američkog kontinenta! Osim vlakom gradom se može i Metromoverom, Metrobusom i Uberom ili Lyftom. SIM karticu za mobitel lako nabavite za pedesetak dolara. Još dok smo slijetali u zračnu luku, vidio sam nevjerojatne obrise nebodera, a noćni život ovdje posebno hvale. Prije shoppinga odjeće i kušanja nezdrave hrane osvježio sam se u bazenu koji mi je predstavio indijski recepcionar. Velike hotelske kuće vole indijske recepcionare jer su jako odani poslu, rijetko griješe i pritom su nadnaravno škrti, pa hoteli tako puno uštede. Sretao sam ih u Maleziji, pio sam im krv na slamčicu svojim zahtjevima, koje su redovito ispunjavali, a sve u okviru onih prava koja mi kao gostu pripadaju (besplatna mineralna voda, piće dobrodošlice, pranje rublja, poslovni salon, korištenje SPA zonom). Znaju dragi Indijci da sve to trebaju dati besplatno, ali, eto, siroti "zaborave", pa ih ja rado podsjetim jer mi je to užitak!



Ali vratimo se na Miami, koji me doista razveselio i koji zovu Magic City, ili Čarobni grad, ne bez razloga! Proširio se zahvaljujući Juliji Tuttle, bogatoj udovici i osnivačici grada, te njezinu prijatelju Henryju Flagleru, koji je produžio prugu do juga Floride. Miami ga nazivaju po indijanskom plemenu Mayaimi, koje je tu živjelo početkom 17. stoljeća. Miami nije glavni grad Floride, već je to Tallahassee. Za više od 70 posto stanovnika Miamija engleski nije materinski, nego je riječ o španjolskom. A to znači da grad trese neka posebna latinovibra, neopisiv šušur na plus 30 koji zna biti fenomenalan, ali katkad i zamoran, ovisno koliko ste spavali protekle noći. Vrućine teške, u Miamiju je samo jednom pao snijeg, u siječnju davne 1977.

Kao ljubitelju balkanskih specijaliteta, preporučili su mi Rakija Grill, ali nisam otišao jer sam želio američke masne burgere nakon mlake avionske hrane. I svašta ima u Miamiju, od Little Havane pa do NBA lige i Miami Heata, otoka Watson i svjetionika Cape Florida. Sve se to može proguglati i posjetiti, ali moram naglasiti da je Miami kradljivac vremena. Vrijeme je proletjelo, već sam pakirao kupljeno i jurio u zračnu luku kako bih uhvatio avion za kostarikanski glavni grad, San Jose. Vrućine su i dalje bile nesnosne, pa mi je moj prijatelj recepcionar pružao bočicu hladne vode da ne umrem do aerodroma kako bih odletio u zemlju krilatice Pura Vida, ili Čisti život. Good bye, America, buenos dias, Costa Rica!