Opet Malta! U malom izboru zemalja koje se može posjetiti u pandemijsko doba, ta EU državica s pola milijuna stanovnika u Sredozemnom moru pokušava oživiti svoj turizam. Vjerojatno izdašno financira niskotarifne kompanije koje joj svakodnevno dovoze tisuće turista iz raznih krajeva svijeta.

I hrvatski su navijači koji prate hrvatsku reprezentaciju tamo mogli prilično povoljno letjeti iz Budimpešte, a ne bih baš mogao reći da su cijene hotela bile previše pristupačne. Iako sam boravio u hotelu Mercure St. Julian‘s, s četiri zvjezdice i bazenom na posljednjem, 11. katu, uslugom nisam bio zadovoljan jer je sve svedeno na minimum. Čak i osmijesi hotelskog osoblja. Domicilno stanovništvo uglavnom nisam vidio, sve je to bila uvozna i namrgođena radna snaga iz susjedne sjeverne Afrike, ali i iz Španjolske, Bugarske, a posebno iz Srbije. Putopis sam o Malti već pisao, pa se neću bazirati na nacionalnim znamenitostima i atrakcijama poput Popajeva sela, puno sakralnih objekata svih konfesija ili možda - lošeg nacionalnog nogometa! Uostalom, ljeto je prošlo, voda je opet postala hladna, ali prekrasna klima u studenome čovjeku doista probudi čežnju nekih prošlih vremena. Na Maltu sam išao zbog nogometnih razloga, a moji suputnici iz Slavonije, Josip i Goran, bili su prvi put na otoku i ostali su fascinirani ljepotom, iako su često spominjali nedostatak zelenih površina. Razlog tomu je što otok ima vapnenačku podlogu i samo jedan posto teritorija od 315 km² čine šume. A nema ni pitke vode, većina se uvozi, a ona iz slavina baš se ne preporučuje za konzumaciju.

Devedeset je kilometara Malta udaljena od Sicilije i oko tristo od Afrike, a sastoji se od tri naseljena otoka, Malte, Goza i Comina, te nenaseljenih Filfla, Saint Paul i Cominotto. Na tirkiznoj plaži Plava laguna na Cominu proveo sam nezaboravne trenutke i rado bih se vratio jednog budućeg ljeta. Industrije gotovo i nema, kako mi se čini, baš sve uvoze, osim nekog lokalnog piva. Sve se vrti oko turizma, a, kako sam čuo, i mafije, koja je, navodno, odlično razvijena, bolje nego domaća industrija. Na otoku se zbog davne britanske okupacije vozi lijevom stranom, a i utičnice u hotelskim zidovima su one britanske, pa nije loše ponijeti adapter ili ga posuditi na recepciji hotela. Kako sam vas već naučio, ako ga nemate, za uključenje utikača možete iskoristiti i kemijsku olovku, ali detalje pronađite na internetu.

Iako mi se čini da je pandemija ostavila težak trag na turizmu u tom dijelu svijeta, autobusi su i dalje odlično organizirani i njima se praktično može proputovati cijeli otok. Cijena autobusne karte je 11 kuna (1,50 eura), a osim gotovinom može se platiti isključivo VISA karticom. Pritom nije bitno koliko se dugo vozite, cijena je uvijek jednaka. Iako mnogi navijači nisu upoznali glavni grad Vallettu (pet tisuća stanovnika), a sve zbog lošeg vina ili dobrog viskija koji su iz litrenih boca konzumirali čak i u zrakoplovu (iako je to strogo zabranjeno), svakako ga treba posjetiti. Nazvan je po Jeanu Parisotu de la Valetteu, koji je bio važan lik u obrani od Turaka sredinom 16. stoljeća.



Oni koji su dobri s engleskim, na otoku su bili kao kod kuće. Osim tim službenim jezikom govori se i malteškim, koji je također jedan od jezika EU-a, a pripada skupini semitskih jezika. Ono što mogu potvrditi sto posto jest da je Malta jedna od najkatoličkijih zemalja koje znam, uz 98 posto rimokatolika i pregršt crkava, koje možete obilaziti od dana do noći i opet ujutro…

Mnogi su se svjetski hitovi snimali na ovom otoku pa ga s potpunim pravom nazivaju mediteranskim Hollywoodom. Ako ste gledali Troju, Grofa Monte Christa, Mornara Popaja, Gladijatora ili Igru prijestolja - onda vam je sve jasno. Ovotjedno obraćanje završit ću hranom i pićem. Kuhinja je tradicionalna mediteranska i pod velikim utjecajem sicilijanskih, sjevernoafričkih i francuskih kuhinja. Vole Maltežanke i Maltežani sve u čemu ima mlaza mlijeka, od čaja do kave. Često se poslužuje skuša lampuki, koja se peče, prži, žari na roštilju ili kuha, junetina i meso kunića (fenek), od kojeg se pravi dobar gulaš. Na Malti sam ostao vjeran svojoj omiljenoj poslovici: Svakog gosta tri dana dosta. Toliko sam se i zadržao na otoku i zrakoplovom Wizzaira uputio u Budimpeštu. A sada je vrijema za nove destinacije, stare su mi postale dosadne!