Datum objave: 23. rujna, 2020.
I eto me na katamaranu. Nešto više od četiri sata trajala je naša borba s nemirnim valovima i konačno smo pristali u Pointe-à-Pitre, najveći grad francuskog prekomorskog teritorija Gvadalupe, ali ne i glavni. Pritom smo prohujali uz obalu Dominike i vidjeli obrise njezinog glavnog grada Roseaua. Dočekala me mrkla karipska noć, a kada u ovim krajevima padne noć valja što prije nestati s ulice i pronaći svoj hotel ili apartman!Za razliku od Martiniquea, koji je mondeniji od Gvadalupe, ovdje se može pronaći mnoštvo potleušica, siromašnih ljudi, i nešto više kriminala. To me već zaista podsjeća na ostatak Kariba, a ne na dio Francuske s jakim eurom kao valutom i njihovom uglađenošću.
Skupi Karibi
Moj je apartman s četiri zvjezdice za prvu noć stajao 65 eura i rezervirao sam ga internetom. Nalazio se na šestom katu nebodera u središtu grada u kojem nije radio lift. U kupaonici s četiri zvjezdice nije bilo šampona ni sapuna, ali je u hladnjaku bila poklonjena boca jeftine vode, a poklonu se u zube ne gleda. Inače, na putovanja redovito nosim toaletni pribor, neovisno o tome hoću li odsjesti u hotelu ili privatnom smještaju, jer me iskustvo naučilo da su higijenski standardi diljem globusa prilično neujednačeni.Jedva sam dočekao jutro da se preselim u novi apartman pokraj vode i marine koji je bio mnogo ljepši, opremljeniji i jeftiniji. Naravno, odmah sam na internetu objavio i svoje iskustvo s prvim apartmanom kako bih upozorio buduće putnike na sve pluseve i minuse. Nakon boravka uvijek ocijenite smještaj, jer tako pomažete drugim putnicima, a prije odluke o svojem smještaju, pročitajte tuđe ocjene i napomene, jer one zlata vrijede. A kada sam riješio sve generalije, došlo je vrijeme za istraživanje otoka. Naravno, krenuo sam s Pointe-à-Pitreom koji ima približno 5000 stanovnika više od glavnog grada Basse-Terrea u koji nisam išao jednostavno zato što je bio predaleko za sve moje aranžmane. Legenda veli da je “PaP” ime dobio po prognanom nizozemskom pomorcu Pitreu koji se tamo nastanio u 17. stoljeću, a grad je dobio ime 1772. Otok Gvadalupa (Guadeloupe na francuskom) nekada se zvao Karukera (tako se danas zove gradska transportna kompanija), što znači “otok s lijepim vodama”, i nalazi se 600 km sjeverno od obale Južne Amerike te 600 km istočno od Dominikanske Republike.Podsjećam da Dominikanska Republika i Dominika (spomenuta na početku teksta) nisu isto. Francuski prekomorski teritoriji nisu jeftina mjesta za život. Nigdje na Karibima, ili Antilima, nije toliko skupo kao tamo! U normalno doba gotovo je nemoguće pronaći ikakav smještaj za manje od stotinu eura za noć, a o hrani u restoranima, pa i u supermarketima, bolje da ne pričam. Uglavnom je riječ samo o francuskim proizvodima, domaće prehrambene industrije gotovo da nema (osim šećera, ruma i banana). Mislim da i kruh i vodu uvoze iz Francuske, a to je divni primjer francuske domišljatosti. Tako npr. dvolitra Coca-Cole u najjeftinijem supermarketu stoji oko 25 kuna, kruh nešto više od deset, banane 15, a kilogram luka 30 kuna. Prosječna je plaća na otoku oko 1500 eura, što je izuzetno mnogo za ovaj tropski raj, ali se brzo istopi uz skupoću. Novi sam dan odlučio provesti na zasigurno najljepšoj plaži sa žutim pijeskom - Plage de Grande Asle, pokraj Deshaiesa. Kako se ona nalazi na samom sjeveru, valjalo je poći autobusom.
Noktima po prozoru
Za četiri sam eura 40-ak kilometara i dva sata (sa stajanjima) trpio preglasnu kreolsku muziku iz amaterski instaliranog zvučnika u središtu busa iz kojeg je virila crvena žica, a umjesto na uredno sagrađenim autobusnim postajama autobus je stajao svakih nekoliko minuta pokraj žbunja i nakrivljenih prometnih znakova?! S druge strane, kada je netko od putnika zaželio da autobus stane, noktima bi zagrebao, ili pokucao po prozoru, a što bi vozač odmah detektirao. Kada sam stigao na Grande Asle rashladio sam se francuskim vinom i zaboravio na stres, jer taj čarobni pijesak i stare palme vidljivo oštećene od svih tih oluja i uragana (od kojih se jedan zvao Marija), ipak uljepšaju dan. Ono što sam posebno zamijetio na Gvadalupi jesu brojni pretili ljudi. Ne znam jel‘ to posljedica globalizacije, ili nečega drugoga, ali rijetko sam vidio vitke osobe. Naravno da prevladava sindrom brze hrane i McDonald‘s i KFC su posebno popularni, a i mnogo jeftiniji od primjerice ribe, koje bi trebalo biti u izobilju, ali je skupa kao sami vrag. Nekada je to bio raj vitkih, a sada plažom skakuću bucmasti, ali ne treba zaboraviti da se trendovi u svijetu mode mijenjaju, a i koronastil utjecao je na to da se svi malo obucmastimo, pa i moja malenkost! Gvadalupa je već iza mene, a dobra stara Europa ispred. I već biram neki novi let i daleki teritorij za bezbrižni nastavak dugog, toplog ljeta…