Ruski su vlakovi neiscrpna tema, nevjerojatan misterij i velika čežnja zaljubljenika u željeznicu. Sve je više takvih entuzijasta iz naših krajeva koji strastveno planiraju svoje putovanje u Rusiju, a upravo najljepše dane svojeg godišnjeg odmora žele provesti na tračnicama koje život znače. A upravo je željeznica u Rusiji sve! Ona spaja golema prostranstva od Vladivostoka pa sve do Pariza ili možda iz Pekinga preko Mongolije. Njom putuju poslovni ljudi, vojnici i mornari, bakice i djedovi, ljubavnice i ljubavnici, pa i pitomiji kućni ljubimci bez rogova. I ono što je najvažnije – vlakovi su točni, jeftini i sigurni, uredni i udobni. Naime, koliko platiš, tako se i voziš. To u ruskom slučaju razumijem, a kada su Hrvatske željeznice u pitanju, zadovoljavamo se frazom - daj šta daš! Sretni smo što uopće i imamo muzejske vlakove, pa i dugoročno putovanje iz Osijeka do Zagreba možemo shvatiti kao herojski pothvat. Zapravo, pokatkad mi se čini da bi HŽ trebao nama plaćati jer trpimo sve njihove tlapnje i putovanja u potrazi za izgubljenim vremenom. Zato ovo nije tekst o njima.

Postoje kod Rusa luksuzni i nakićeni vagoni za oligarhe, njihove prijatelje, parlamentarce i sve one dubljeg džepa. Mnogi oligarsi vole patetiku, kičeraj i titranje. Sve to imaju u najskupljem razredu! Postoje i oni kolektivni vagoni u kojima bez ikakve intime kao u golubinjaku spava više od šezdeset živih putnika. Tu se raspleću mnogi mirisi i boje, pa do izražaja dolazi puna sinestezija. U takvim vagonima dišu sva osjetila, a upravo oni pričaju najsimpatičnije priče dalekih ruskih željezničkih putovanja. Hoćeš-nećeš, kada s nekim putuješ pet dana i noći npr. prema Dalekom istoku, postaneš dio velike obitelji svih rasa i boja. I tada s tom obitelji dijeliš baš sve što od hrane i pića imaš, a ako nemaš, u svakom boljem vlaku postoji i vagon-restoran s finom hranom, čipsom i pivom. Ako u vlaku prodaju votku (u većini je nema), ona zna biti izuzetno skupa, pa je puno bolje rezerve ponijeti sa sobom. Litra dobre votke u Rusiji se može kupiti za 40-ak kuna, a ako putnik ne ponese dostatne količine tog tradicionalnog napitka – babuške uz prugu na gotovo svakoj stanici ga prodaju. Sve što u Rusiji tražite, to i nađete – kada dobro platite! Baš kao i kod nas. Uglavnom, što sam vam ono želio kazati osim da sam stigao „putničkom klasom“ do željezničkog kolodvora u Volgogradu na jugu Rusije? Aha, sjetio sam se, nakon razgledanja socrealističkih spomenika i Lenjina (da nema spomenika Lenjina – većina provincijskih ruskih gradova bi bila bez znamenitosti, nap.a.), preko interneta sam kupio kartu za vlak do Astrahana, grada crnog kavijara u blizini slanog Kaspijskog jezera. Riječ je o 12 sati noćnog putovanja s cijenom karte od stotinjak kuna za gornji krevet u kupeu s četiri uniseks-ležaja. Ta nije malo! Iz iskustva znam da se za tu pustolovinu trebalo dobro pripremiti i ruksak napuniti hranom jer su ruske noći duge i hladne za razliku od ruske duše, koja je slavenski topla i meka?! U kupeu se zna dogoditi takvo društvo koje treba počastiti – pa nisam proždrljiv da sam večeram! Kupih pečeno pile, pola narezanog „stoličnog“ crnog kruha („stolica“ na ruskom znači glavni grad), malo češnjaka, dvadeset deka čokoladnih bombona „Romaška“ kakve sam nekoć jeo dok sam živio u ukrajinskom Lavovu i pola litre nešto skuplje votke Beluga za aperitiv i digestiv. Vagoni vlaka Volgograd - Astrahan – Grozni (Čečenija) bili su prilično stari i pomislio sam da ruske željeznice stari vozni park šalju daleko od Moskve…


A u mojem kupeu – prava družba Pere Kvržice. Umirovljenik Kostja, vojnik Aljoša i djevojka Daša koja je na početku putovanja plakala zbog, kako sam doznao nakon nekoliko čašica votke, ljubavnih muka s momkom koji ju je prevario s uskogrudnom konobaricom. Fraza „stoliću – prostri se“ postala je istinita. Malo smo se ugostili, popričali i oko ponoći pozaspali. Bilo je skromno, malo slanine, konzerva ribe, nešto čokolade, još jedna boca ljutog pića. Sve namirnice su planule, nije bilo teško preživjeti ni uz češnjak. Čemu glumiti finoću, ta nisam bio na mondenom balu u Varaždinu. Putniku je važno prilagoditi se svakoj situaciji, inače bolje da ne putuje.
Već ujutro, zbog crnog čaja ili nečeg trećeg, pogled na grad Astrahan postajao je sve bliži i jasniji, a boje šarenije.
Kada putujete ruskim ili bilo kojim drugim željeznicama bivšeg SSSR-a, nikada ne odbijajte društvo i gostoprimstvo. Svi ti obični ljudi vole strance, pa ni vi ne budite cicija i počastite ih. O druženju s vama pričat će još godinama jer mnogi azijski ljudi u životu nemaju priliku općiti sa strancima?!
I ako me pitate za Dašu, nije mi mahala s prozora vagona jer su prozori na ruskim vagonima zaključani, nego se samo nasmijala. A dok se vlak gubio u daljini, miris bijelog luka još je dugo ostao postojan. A uspomene vječne!