Jednoga dana, kad ostarimo, ili možda puno prije, zaželjet ćemo ponovo zaviriti u uspomene s nekih davnih putovanja. Sjetit ćemo se sunčanih noći, sitnih nesporazuma i bračnih zavjeta, slatkog vina, slanih poljubaca i silueta dragih osoba koje su već iščezle iz naših života i krenule drugim smjerom ili su još uvijek tu pokraj nas.

Da, da, bez lažne skromnosti, dani teku i uvijek je lijepo posegnuti u kutijicu sjećanja i iznenaditi se tko zna koji put. Mnoge će na putovanje sjetiti neki suvenir, možda tanjurić na zidu koji obožava prašinu, krunica iz svetišta ili slamnati šešir. Ima i onih ozbiljnijih, koji na putovanjima pišu dnevnik, bilješke, čuvaju memorabilije poput autobusnih karata ili muzejskih ulaznica te posebno paze na svoje fotografije ili dijapozitive uredno složene u kartonskoj kutiji cipela Borovo. Nisam od takve vrste, ali nakon svakog putovanja izaberem desetak ponajboljih fotografija te ih izradim na fotopapiru i smjestim u fotoalbum. Da, baš tako kako ste shvatili - u fizičkom obliku. Znate već kako je to, neka se nađe. Kad dođu rođaci, strine, kume i susjedi da se ima što prokomentirati uz kavu, divku ili vino. Suvenire rijetko kupujem, jer zauzimaju puno mjesta, a nekada kupim magnetić kako se baš ne bih vratio praznih ruku. Možda sam malo staromodan, ali digitalija je opasna stvar. Kobni virus, unatoč najnovijem antivirusnom programu, lako može uništiti sve naše fotouspomene, a taj si luksuz ne smijemo dopustiti. Ako su vam fotografije važne, one najbolje izradite na fotopapiru i arhivirajte u album, nije to tako skupo, a ostale pohranite na čvrsti disk kako bi trajale digitalnu vječnost. Osim dnevnika putovanja suvremeni putnici i fotografije i videozapise objavljuju na društvenim mrežama poput Facebooka, Instagrama ili Twittera. Ništa vam ne brani da i vi tako činite, samo uvijek dvaput razmislite hoće li vaša fotografija nekome biti zanimljiva i je li normalno dnevno objaviti stotinjak fotografija. Mislim da je nekoliko slika dnevno uz popratni komentar uistinu dovoljno, ali mnogi ne misle tako. A i mišljenje drugih treba cijeniti pa stoga postoji i opcija ignore. Kako je tehnika napredovala, na putovanja više nije potrebno nositi višekilogramske profesionalne fotoaparate. Naravno, ako vam fotografija nije zanimanje i ako ne želite vrhunske kadrove. Odnedavno neke svjetske aviokompanije poput Aeroflota - ne dopuštaju besplatan unos fototorbi u kabinu zrakoplova pa se prije putovanja dobro raspitajte o cijeni kako pri ukrcaju ne bi bilo problema. Za dobre su fotografije dovoljni i mobiteli s “punomegapikselnim” kamerama i mnogo gigabajta za pohranu. I, naravno, za fotografiranje je katkad potrebno i pitati, a ne samo škljocati bez pristanka i tako po bijelom svijetu pokazivati svoju nekulturu. Bio sam svjedok bezbrojnih primjera (u Vijetnamu ili Južnoafričkoj Republici…) kada su lokalni stanovnici negodovali na škljocanje mobitela nekulturnih i drskih turista iz Europe i Amerike. Kada putujete, nemojte zaboraviti da uvijek iznad vas nevidljivom tintom piše ime zemlje iz koje dolazite… pa to može biti dodatni motiv za kulturno ponašanje i poštovanje prema ljudima, zemlji i običajima. Osim fotografija svakako treba snimiti i koju videosnimku. Tko zna, razmišljajte tako, hoću li ikada u životu opet posjetiti ovo mjesto. I bit ćete u pravu. Tada se treba prepustiti ljepoti trenutka i neponovljivo uživati stvarajući uspomene i na mobitelu i u životu. Jer svako nas putovanje izgrađuje. A gotovo svatko od nas, kad-tad, čezne za kartonskom kutijom Borovo u kojoj bi mogao pronaći fotografije s putovanja s dragim ljudima. I poneku požutjelu razglednicu.