Hoće li se, nakon što Hrvatska uđe u Europsku uniju, prosječan životni vijek u Lijepoj Našoj i sve više njihovoj početi - skraćivati? Postavljam to smiješno pitanje da bismo se - u sjeni nezaustavljiva cjenovnog šoka na svjetskom tržištu hrane (s njegovim posljedicama na cijene hrane u Hrvatskoj, ko
joj čak dvije trećine svega što pojede dolazi iz uvoza!) - malo bolje razumjeli.

Cijene hrane udvostručene
Prema gotovo paničnom upozorenju s nedavnog zasjedanja MMF-a i Svjetske banke, cijene hrane u svijetu su se u posljednje tri godine gotovo udvostručile, zbog toga što su se u istom razdoblju udvostručile cijene nafte, zbog toga što je Amerika počela naveliko proizvoditi bioenergetsko gorivo iz žitarica, zbog toga što se i dalje svjetsko stanovništvo povećava brže od rasta svjetskog proizvoda, pa i zbog toga što se ukusi sve bogatije i malobrojnije svjetske elite preusmjeravaju prema sve oskudnijoj - zdravoj i najkvalitetnijoj hrani. Ta gotovo panična dijagnoza ima i nastavak: MMF i Svjetska banka traže od UN-a i vodećih zemalja svijeta odlučnu akciju kojom bi se spriječilo izbijanje nekontroliranog broja lokalnih i građanskih ratova za hranu, sličnih onima s početaka svjetske povijesti. Kakve sve to ima veze s prosperitetnom Hrvatskom, koja uskoro ulazi u NATO, a možda i u EU?

I šparoge strancima!
Da bismo se malo bolje razumjeli, sjetimo se, kako je, na primjer, izgledala ponuda ribe na jadranskim i zagrebačkim ribarnicama do sredine 90-ih, prije nego što su talijanske ribarice naveliko počele loviti diljem istočnog Jadrana. Sva riba je bila iz mora, i sva je riba bila iz hrvatskog dijela Jadrana, osim osušenog bakalara. U međuvremenu na većini hrvatskih ribarnica udjel te domaće morske ribe spušta se prema crti od 50 posto prosječne dnevne ponude, a ostatak prostora zauzima riba iz uzgajališta i iz uvoza. U velikim robnim kućama, koje trenutačno vladaju s više od 60 posto ukupne maloprodaje hrane u Hrvatskoj, većina je svježe i zamrznute ribe iz uvoza, a slično je i u polovini ugostiteljske ponude. Hrvatska je u međuvremenu konačno odustala i od provedbe ZERP-a, iako nije učinila gotovo ništa za povećanje svoje ribarske flote. Stoga su cijene jadranske lignje, škampa i većine jadranske ribe u posljednjih desetak godina gotovo utrostručene, pa je većini građana dostupna samo riba iz uzgajališta i uvoza, te najgrezija riba, poput bukve, lancarde ili glamoča, sitnih špara i arbuna. Zasad Hrvati mogu biti sretni što im je još dostupna, medicinski najkvalitetnija, sitna plava riba, iako je i njezina cijena udvostručena (inćuni, srdele, srdelice i papaline).
Da bismo se još bolje razumjeli, uzmimo za primjer neke od hrvatskih prehrambenih brendova, poput drniškog ili istarskog pršuta: što je u njima danas istarsko ili drniško ako se svinje uglavnom uvoze ili hrane kojekakvim aditivima, a pršuti suše u sušionicima? Zato je moguće da se pod imenom dalmatinski pršut u velikim robnim kućama nude pršuti i po cijenama od samo sto kuna za kilogram, iako pravi pršut, od domaće beštije, sušen na ovdašnjoj buri, uz PDV, ne može biti jeftiniji od 250 kuna za kilogram. Kad uđemo u EU, i ti će pršuti najvjerojatnije odlaziti na stolove bogatijih, dodatno će poskupjeti, a raja će se gostiti onima što, prema deklaraciji, imaju aromu "identičnu" originalu. A šparoge? Tko će ih moći brati nakon što uđemo u EU? Samo veliki koncesionari, vodeći inozemni prehrambeni lanci, jer i u taj dio tržišta treba uvesti reda. Šparoge se još beru uglavnom po tuđim, ničijim ili državnim površinama, koje će trebati dati na koncesijske natječaje. Domaćim potrošačima, umjesto šparoga, nudit će se pitome šparoge iz uzgajališta, u pakiranjima iz uvoza, konzervirane odgovarajućim aditivima. Trebaju li - da bismo razumjeli najskoriju budućnost hrvatskog tržišta hrane - dodatni primjeri, u sjeni činjenice da je i lani uvoz hrane bio dvostruko veći od izvoza, a da je i u izvezenoj hrani sve znatnija uvozna sirovinska komponenta.

I zemljište strancima!
Zaključimo: globalizacija biznisa, preko koje zapadne multinacionalke osvajaju sve važnije izvore hrane, energije i štednje, pa zatim i cjelokupne potrošačke potencijale u osvojenim zemljama, i kvalitetniju hranu osigurava za bogatiju elitu, dok sve brojnijoj masi globalizirano osiromašenih nudi drugorazrednu, škart, GMO i krajnje štetnu hranu s kojekakvih strana svijeta. MMF i Svjetska banka izražavaju svoju paniku, samo u ime multinacionalki koje vladaju i svjetskim tržištem hrane i kojima bi lokalni, kaotični ratovi gladnih za hranu mogli poremetiti planove i ekstraprofite.

Autor: Ivo JAKOVLJEVIĆ