Jedan jedini: Otišao veliki trener, motivator, šarmer...
Gdje god bi se pojavio, nosio je dobru energiju i show, kada je 2002. stigao u NK Osijek, vratio je u klub i grad optimizam
U jednom od brojnih zloslutnih tekstova u hrvatskim medijima, posvećenih pogoršanju zdravstvenog stanja Miroslava Blaževića, trener svih trenera, što mu je bio i ostao nadimak od "bronce" u Francuskoj, tužno je rekao:
- Sine, teško je, sumnjam da ću dočekati rođendan…
Nažalost, i tom prilikom je, kao i vrlo često u svom bogatom životnom opusu, Ćiro bio u pravu. Jer sutra bi zapalio 88. svjećicu, brojni bi mu obožavatelji poželjeli "sretno", a on bi znao da je već pozvan u nebeska prostranstva, ostavivši iza sebe put kakvim se malo tko u hrvatskom sportu može podičiti. Ostavivši i niz uspomena među onima koji su imali sreću upoznati ga, pa i meni…
Bijeli šal s imageom
Bila je subota, 3. travnja 1982., vrijeme kad je Dinamo, poslije duge 24 godine čekanja, opet jurišao prema naslovu prvaka Jugoslavije, kad sam dogovorio intervju s već tada liderom zagrebačkog kluba. "Imaš li, sine, pripremljena pitanja?!" rekao je sjedajući u tada novinarsku prostoriju na prvom katu dvorane Zrinjevac. Srećom, dobro sam se pripremio. Bez okolišanja pola sata pričao je o sebi i o "plavima", a potom odjurio kat više, gdje je održao najavljeno predavanje brojnim osječkim trenerima. Tekst je tjedan poslije na cijeloj stranici u "Glasu" objavio urednik subotnjih izdanja, veliki dinamovac, pok. Vladimir Čiček pod naslovom "Bijeli šal s imageom", koji ljubomorno čuvam u privatnoj arhivi. Nakon nešto više od godine dana, na nagovor pok. prof. Željka Ivkovića (zajedno s tada tek talentiranim vratarom Vladom Bilićem, nap.a.), uputio sam se u Kraljevicu, gdje Blaževićevi i danas imaju prekrasnu vilu. Kao trener švicarskog velikana doveo je u Hrvatsku na posebne pripreme nogometaše Grasshoppera, a razlog tom posjetu bila je uporna Ivkovićeva tvrdnja kako je baš on pomagao Ćiri tijekom studiranja na višoj trenerskoj školi u Zagrebu. Tog ljetnog sunčanog poslijepodneva Blažević me je, bez ustezanja, uvjerio da je Željkova priča istinita!
Francuski dani
Blažević je potom postupno izgrađivao grandioznu trenersku karijeru u brojnim sredinama te kao izbornik hrvatske reprezentacije postigao sve donedavno neponovljiv pothvat: u Parizu su Boban, Prosinečki, Šuker, Asanović… na SP-u osvojili brončanu medalju. Uspomene na svakodnevno sastajanje novinarske ekipe s Ćirom i njegovim "sinovima" u hotelu D‘Angleterre ne blijede usprkos sada već velikom vremenskom odmaku. Ćiro je i među nama, dakako i u "obitelji", ali i kod većine stanovnika pitoresknog Vittela, stvorio optimistično ozračje kojim je "zadojio" igrače do te mjere da su i naši domaćini navijali za Vatrene i uoči odlaska na polufinalni ogled u Parizu protiv Francuske!! Djelomice i zbog glasovitog Ćirina poteza da na utakmicama nosi kapu teško ozlijeđenog francuskog policajca u uličnim nemirima. Osobno sam doslovce na svakoj utakmici drhtao prije svakog Šukijeva poteza, tada već člana Real Madrida, da bi me esekersko podrijetlo uzdrmalo kad su me kolege s podsmijehom nevjerice dočekali na najavu eventualnog debija našeg Petra Krpana, protiv Rumunjske. A kad se to baš dogodilo, nitko sretniji i ponosniji od mene što je dan ranije samo "Glas" najavio tu mogućnost! Ćiro je tih da na našeg Krpicu titulirao kao "heroja s Juga 2"…
Uvijek je nosio ono nešto
Prošle su samo tri i pol godine, a na kormilo NK Osijek pokojni predsjednik Antun Novalić doveo je – Ćiru! Bijelo-plavi su bili u nezavidnoj situaciji na startu proljetne polusezone 2002., ali je dolazak "najvećeg među najvećima" vratio u klub i grad golem optimizam koji je na kraju prvenstva Galinovića, Beširevića, Ergovića, Mitua, Neretljaka, Balatinca i ostale svrstao u "zlatnu sredinu", na osmo mjesto među 16 najboljih hrvatskih klubova tog vremena. Bio je užitak dolaziti tih mjeseci u klupske prostorije, u južnom dijelu Gradskog vrta, jer je svaki Ćirin razgovor donosio ono nešto, kako je često znao reći (ostavivši tu izreku u meni) utvarajući si da zna stvoriti ozračje koje mora uroditi planiranim plodom. Osobno, pak, još sam se jednom uvjerio (a nakon što nam je u opisanoj kraljevičkoj epizodi darovao ručne satove, nap.a.) da i veliki ljudi, što je Ćiro svakako bio, znaju iznenaditi galantnošću bez obzira na sredinu u kojoj rade. Naime, primijetio je da redovito, na svakom dolasku na osječki stadion, imam kravatu, pa mi je obećao poklon. Obećano - ispunjeno. Nakon jedne konferencije za novinare na stol je "prosuo" pregršt kravata, kolega Darko odabrao je jednu, a čak 23 ponio sam kući i s mnogo emocija ih kasnije šetao gradom…
I, sada, Ćire više nema. Zauvijek nas je napustio i pridružio se nizu svojih brojnih prethodnika, kolega po struci, od Luke Kaliterne, za kojeg je znao reći da ga je “najviše naučio u trenerskom smislu”, Tomislava Ivića, Otta Barića, Dražana Jerkovića, Vlatka Markovića…, ali i osječkih stručnjaka Ivice Rukavine, Milana Adamovića, Antuna Nagyszombatyja, Andrije Vekića… koji su onog 3. travnja 1982. na predavanju u Zrinjevcu tako pozorno slušali i upijali njegove mudrosti proistekle iz bogate i uspješne karijere.
Ivana Liović
Čovjek koji je osvajao i ljude i trofeje
Ćiro Blažević bio je veliki domoljub, obožavao je Hrvatsku, pripadao je konzervativnoj struji, ali nije bio nacionalist. Gdje god bi se pojavio, od Vardara pa do Triglava, dočekivali su ga raširenih ruku. Na ovim ludim prostorima i u ovim ludim vremenima to je mogao samo on. Obožavan u Prištini, omiljen u Beogradu, s počastima dočekivan u Sarajevu... Nakon vijesti o njegovoj smrti iz svih krajeva bivše Jugoslavije dolaze lijepe riječi za Ćiru, prijatelji, znanci i obožavatelji opraštaju se od čovjeka neizmjerne karizme. Od njega se opraštaju i političari, pjevači, glumci, sportaši... Bio je druželjubljiv čovjek i omiljen u svakom društvu, zato je njegov odlazak izazvao golemu tugu. Ne samo u nogometnim krugovima.
ZAUVIJEK DINAMOVA ‘82. I BRONCA IZ 1998.
U Zagrebu je u 88. godini nakon duge i teške bolesti preminuo bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević. Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovaj put Ćiro nije izišao kao pobjednik. Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajali su navijače i ljude gdje god je radio. Rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro je tvrdio da je rođen dan ranije, ali otac Mato malo se više zadržao u kavani, pa ga je kod matičara upisao dan kasnije. Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom klubu Bratstvo. Potom se preselio u Dinamo, 1955. odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, gdje igra do 1958. godine. U Hrvatsku se vratio 1958. godine, ali ovaj put u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. godine. Potom godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey. Trener svih trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23). Međutim, dva velika rezultata obilježila su mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. godine, te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.